Roberto Recchioni, strip-autor i glavni urednik serijala Dylan Dog, nedavno je iznenada posjetio Sarajevo, gdje ga je ugostio likovni umjetnik Zoran Herceg.
Popularnost talijanskog stripa Dylan Dog nikad nije jenjavala, ali kvaliteta jeste. Decenije su prošle otkako je Tiziano Sclavi stvorio lika koji je bio sušta suprotnost sterilnom Zagoru i Texu Willeru, koji su oduvijek smatrani maskotama kuće Sergio Bonelli Editore.
Bilo je jasno da je Dylanu potreban novi kormilar, neko ko će usmjeriti serijal kako isti ne bi završio kao galija na kojoj Dog radi godinama.
Spas je pronađen u piscu Robertu Recchioniju koji je kroz serijal “Siročad” i rad na epizodama regularne serije dokazao da smjelost, vizija i inzistiranje na kvalitetu umjesto na kvantitetu mogu udahnuti novi život cjelokupnom serijalu. Recchionijevo djelo je intrigantno jer se autor usudi postaviti pitanja koja moderniziraju serijal, ali ipak ostaju prikovana uz ljudskog Dylana.
Poželjni gost
Nenadani gost Sarajeva upravo je bio Roberto Recchioni. Ovu vijest niste mogli pročitati na portalima ili čuti na televiziji, iz prostog razloga što je njegov dolazak bio u potpunosti neplaniran.
Likovni umjetnik Zoran Herceg obratio se Recchioniju i pozvao ga da bude njegov gost u Sarajevu. Recchioni je planirao voziti motor jadranskom obalom sve do Drača u Albaniji, ali ga je Hercegov poziv usmjerio ka Sarajevu.
- Nismo se poznavali, ali smo prije desetak godina razmijenili nekoliko komentara na njegovom starom blogu, rekao je Herceg za Oslobođenje.
U Sarajevu su Recchionija ugostili Zoran i njegova partnerica Almedina. Roberto je Zoranov humor opisao kao “ciničan ali vedar”, a Almedinu kao “prelijepu i vrlo zafrkanu”.
I tu nije bio kraj opisima. Na svom Facebook profilu, Recchioni je u dva dijela opisao svoje iskustvo susreta sa Sarajevom.
Na granici vremena
“Čim sam došao u Sarajevo, shvatio sam da mi se od svega najviše sviđa to što semafori imaju žuto iznad zelenog. Kad god čekate na raskršću, osjećate se kao na trci Grand Prixa. Crveno. Svi stoje. Žuto, buka motora. Zeleno, svi naprijed. To je vrlo praktično, hoću to i u Italiji”, ovim riječima Recchioni opisuje neke od prvih pamtljivih trenutaka susreta sa Sarajevom.
Domaćin Zoran Herceg vodi urednika Dylana Doga u turistički obilazak grada, te je neizostavno svraćanje i do mjesta gdje je Gavrilo Princip ispalio sudbonosne hice u Franza Ferdinanda.
“Prvi svjetski rat ima svoj casus belli u Sarajevu”, piše Recchioni, “To je grad koji je postavljen na bitnoj, ali komplikovanoj poziciji, teškoj raskrsnici kultura i religija koja će se postaviti na najsuroviji i najspektakularniji način u centar globalne scene, i što je sumanuto, to neće biti ni prvi ni zadnji put”, piše Recchioni kojeg su se u Sarajevu dojmili arhitektura i duh grada.
“U Sarajevu sam zavolio liniju na pločniku u starom dijelu grada koja pokazuje kraj kršćanskog dijela i početak muslimanskog. Pređeš preko linije i... ku*ac se nije promijenio. Arhitektura je drugačija, kao i radnje i restorani, ali ljudi ostaju ista ona miroljubiva gomila raznog porijekla i religija koja se slobodno kreće na ovu ili onu stranu te ideološke granice. Promiješani, ne promućkani, kao martini Jamesa Bonda”, ovim riječima talijanski scenarista opisuje svoj dojam susreta sa Sarajlijama.
U opisivanju ratnih strahota Sarajeva, Recchioni progovara glasom Dylana. Iduće riječi kao da su prepisane sa table dosad neobjavljene epizode: “Pozitivna strana je da se u jednom momentu rat završava. Zahvaljujući Dejtonskom mirovnom sporazumu koji je snažno želio Bill Clinton. Moja ideja je i da su vremenom sve te bombe, snajperi, sistematska silovanja, progoni, mrtvi, dosadili i zvijerima koje su ih činile. Međunarodna zajednica je odjednom rekla građanima Sarajeva: ‘Gotovo je. Nastavite slobodno sa vašim životima kao da se ništa nije desilo. Naravno, ako niste poludjeli’. I nevjerovatno, ali istinito, upravo to se i desilo”.
Savršena budućnost
Recchioni obrazlaže i jednu vrstu poređenja između Sarajeva i Rima, njegovog rodnog grada.
“Ja sam Rimljanin. Gledam sa podozrenjem na one iz Sjevernog Rima. Mislim da ne možemo biti prijatelji ako živiš izvan obilaznice u Rimu. Imam opravdanu predrasudu da si vjerovatno fašista ako navijaš za Lazio. Nikako ne mogu shvatiti da ljudi koji su se međusobno ubijali mogu nastaviti živjeti zajedno u miru. Uvjeravam vas da je više rasne mržnje subotom uveče u San Lorenzu (kvart u Rimu, op. a) nego subotom uveče u kvartu u Sarajevu, gdje muslimani i nemuslimani šetaju, smiju se, šale i miješaju sa svima ostalima. Očekivao sam da ću zateći lijep, ali sukobom podijeljen grad, kakav je i prelijepi Mostar, a našao sam grad koji pokušava da ne ponovi iste greške”.
Na samom kraju, Recchioni izlaže da se želi vratiti u Sarajevo, među ljude koje je upoznao i one koje nije, te u simpatičnu striparnicu u srcu Baščaršije, gdje se osjetio svoj na svom. Uz postavljeni link na gledanje dokumentarnog filma “Rata neće biti!”, u kojem se pojavljuje i njegov domaćin Zoran Herceg, novi roditelj jednog od najvažnijih junaka naših života poručuje: “Bitno je da držimo palčeve da se san multietničkog društva ostvari, jer ako propadne u Sarajevu, sa njegovim duhom, njegovom kulturom, njegovom historijom, sumnjam da će uspjeti bilo gdje drugo”. (Arnel Šarić | Oslobodjenje.ba)
