Da bismo razumjeli da je neko srećan, mi nesvjesno imitiramo njegov izraz lica, izazivajući sjećanja na sopstvenu radost. Ovo je rezultat novog istraživanja sa univerziteta u Viskonsinu – do empatije dolazi nesvjesnom facijalnom mimikrijom.
Pola Nidental i Edrien Vud, psihološkinje iz Viskonsina koje su vodile ovo istraživanje, kažu da se ovaj postupak dešava u bilo kojoj situaciji u kojoj dolazi do čitanja tuđeg lica. Nakon takvog čitanja, mi vrlo suptilno i nesvjesno isprobamo taj isti izraz, i do razumijevanja emocionalnog značenja dolazi u roku od par desetina sekunde. Ovo objašnjava i zaraznost smijeha, osim što je po Nidental i Vud smijeh zarazan jer svakoga podsjeća na stvari koje su njima duhovite.
Problemi nastaju ako je sposobnost imitacije umanjena, ili ako je otežana percepcija tuđih lica. Nidental i Vud su otkrile da kod različitih pojava koje otežavaju facijalno izražavanje, kao što su paraliza lica ili oštećenje nerava usljed plastične operacije, dolazi i do problema u empatiji. Osobe sa autizmom imaju drugačiji problem – najčešće nedostatak kontakta očima. Međutim, kako kaže Nidental, ako se on pažljivo izazove, rezultat može biti spontana ili automatska facijalna mimikrija. U slučaju da neko cijeli život posjeduje jedan od ovakvih problema, kao što je na primjer osoba sa urođenom paralizom, onda je teže uočiti smanjenu sposobnost empatije – ako je ona uopšte smanjena. Pretpostavka ove dvije naučnice jeste da se u takvim slučajevima razvija alternativni (kompenzatorni) sistem percepcije emocija i empatije. Tema imitacije kao oruđa za razumijevanje svijeta oko nas je već neko vrijeme tema istraživanja širom kognitivnih nauka. (Tuzlanski.ba)
