Ako vam se u životu dogodilo nešto što je na vas negativno uticalo i zbog toga ispoljavate neracionalna ponašanja, potražite pomoć terapeuta.
Definicija nenormalnog ponašanja i doživljavanja stvari za prosječnog čovjeka relativno je lagan zadatak, jer doživljaj normalnog on vuče iz svoje porodice, okruženja, vlastitih stavova i ponašanja. Većina ljudi tako za sebe misle da su “normalni”, dok je “nenormalno ponašanje” nešto što je suprotno od njihovog, prenosi Coolstyle.ba.
S druge strane, za psihologe i psihoterapeute definicija normalnog je težak zadatak, uzimajući u obzir da su ljudi različiti, a pri tome treba naglasiti kako tanka linija često razdvaja normalno od nenormalnog ponašanja, a ponekad ona nije ni jasna. To se posebno odnosi u dijagnosticiranju psihičkih problema.
Ovo su neke od stvari koje su psiholozi istaknuli kao potencijalne probleme i nešto što će mnogi doživjeti kao normalno, a to zapravo nije.
– Ljudi normaliziraju i racionaliziraju nasilnička ponašanja voljenih osoba vrlo često. Biti u stanju prepoznati svoje lične granice, a zatim ih nametnuti drugima radi vlastite dobrobiti, nažalost nije urođena osobina – smatraju psiholozi.
Nanošenje štete samom sebi
Siva zona najčešće počiva u porodičnim odnosima i prepoznavanjem nenormalnih obrazaca u njima:
– Trebale su mi godine da shvatim kako nije normalno bojati se vlastitih roditelja, kao što nije normalno ni zdravo da me oni emocionalno zlostavljaju, nameću osjećaj krivnje zato što sam takav kakav jesam, a ne kakav oni žele da bude – prenosi Independent riječi jednog ispitanika.
– Ponašanje, koje je u osnovi sabotaža samog sebe, može uništiti nečiji život. Ako vam se u životu dogodilo nešto što je na vas negativno uticalo i zbog toga ispoljavate neracionalna ponašanja, potražite pomoć terapeuta – jedan je od savjeta.
Također, spomenuli su i nešto što bi se moglo poistovjetiti s nezdravim mehanizmima suočavanja.
– Naprimjer, često pijete da se “opustite” ili puno pušite kad ste nervozni. Čak i nešto poput promiskuiteta može biti crvena zastava – ističu.
Često se susreću i s pacijentima koji ne shvataju šta je zapravo “nanošenje štete samom sebi”, a to je još jedan od znakova problema.
Već kod djece i tinejdžera mogu se uočiti odstupanja od normalnog ponašanja – kao što su često izazivanje sukoba, tučnjava ili pak navika bježanja pri pojavi problema ili kao način izbjegavanja suočavanja s odgovornošću za vlastite postupke.
U psihijatrijske ustanove često dolaze osobe koje su razmjerno svjesne da ne funkconišu najbolje i da im je potrebna pomoć. Kod takvih slučajeva, kriterij lične patnje služi kao motivator za promjenu i rad na sebi, što pozitivno utiče na prognozu i ishod liječenja.
Dijagnosticiranje poremećaja
Također, kriterij koji je blizak onom subjektivnom jest i kriterij uvida. Osoba u tom slučaju smatra da je njeno funkcionisanje patološko pa je u određenoj mjeri kritična prema samoj sebi. Ponekad kod težih oblika mentalnih poremećaja (manija, shizofrenija), ili nekih poremećaja ličnosti, osoba nije kritična prema sebi, te smatra da nema problem, iako je okolini njen problem sasvim očit i jasan.
Kada je riječ o dijagnosticiranju psihijatrijskih poremećaja, kriterij poremećaja funkcionisanja, sam za sebe nije dovoljan. Razlog tome jest što funkcionisanje osobe može biti poremećeno iz sasvim “normalnih” razloga (npr. lošije funkcionisanje na poslu zbog bračnih problema). Potrebno je da pojedinac ima značajan broj simptoma koji se povezuju s određenim poremećajem i koji uzrokuju značajno narušavanje funkcionisanja osobe u nekom području.
Područja funkcionisanja osobe mogu biti raznolika a uključuju socijalni kontekst, školu, radno okruženje, porodicu, seksualni život i slično, pišu stručni časopisi. (Tuzlanski.ba)
