Sindrom Alise u zemlji čuda prvi put je prepoznat i nazvan kao medicinski fenomen od strane britanskog psihijatra dr. Johna Todda 1955. godine.
Viktorijanski klasik Lewisa Carrolla "Alisa u zemlji čuda", prvi put objavljen 1865. godine, jedna je od najpopularnijih knjiga svih vremena koja i danas privlači čitaoce mlade i stare. Čak je i rijedak neurološki poremećaj nazvan po njoj - sindrom Alise u zemlji čuda, ili AIWS, također poznat kao Todov sindrom ili Dismetropsija.
Poremećaj uzrokuje da oboljeli doživljavaju niz vizualnih i auditivnih distorzija kao odgovor na svijet oko sebe, gdje objekti mogu izgledati kao da se smanjuju ili povećavaju, a vrijeme se čini da usporava, oponašajući Alisina nadrealna iskustva u Zemlji čuda. Mnogi doživljavaju ove simptome uz epilepsiju ili migrene.
Tri ključna simptoma
Klasificirao je sindrom po tri ključna simptoma koji se pojavljuju kao serija epizoda koje traju od nekoliko minuta do cijelog dana: makropsija (objekti izgledaju veći od stvarnosti), teleopsija (kada izgledaju udaljeni) i mikropsija (gdje objekti izgledaju manji od stvarnosti).
Dr. Todd je uporedio medicinsko stanje sa Carrolllovim dezorijentirajućim romanom, primjećujući mnoge sličnosti između knjige i oboljelih od ovog stanja.
Rijetka dijagnoza
Dijagnoza sindroma Alise u zemlji čuda i dalje je rijetka - od 1950-ih godina prepoznato je samo oko 200 slučajeva u medicinskoj literaturi. Međutim, tokom vremena, sindrom je povezan sa raznim drugim medicinskim stanjima uključujući migrene, epilepsiju, moždane udare i traume glave. Zapravo, mnogi doktori su uporedili sindrom sa uznemirujućim aureama koje se mogu pojaviti prije potpunog pojave migrene.
Jedna od karakterističnih osobina sindroma Alise u zemlji čuda je uticaj na perceptivna iskustva oboljelih. Među dezorijentirajućim efektima su promjene u načinu na koji percipiraju sebe u odnosu na svijet oko sebe. Za neke, njihovi vlastiti dijelovi tijela čine se da se smanjuju ili povećavaju kao da mijenjaju veličinu, dok se za druge čini da se soba ili širi prostor oko njih mijenja, postajući ili neobično veliki, ili u minijaturi, poput kuće za lutke.
Drugi su prijavili da se vrijeme ili zvukovi čine da se kreću brže ili sporije, ili da vide životinje koje zapravo nisu tamo, među ostalim simptomima. Neki oboljeli su otkrili da nošenje ogledala sa sobom može ublažiti ova iskustva pružanjem provjere stvarnosti.
Iskustva koja izaziva ovaj sindrom mogu prisiliti oboljele da dožive senzacije depersonalizacije - odvajanje od vlastitog tijela ili derealizacije - kao da svijet oko njih nije stvaran. Međutim, iako oboljeli od sindroma Alise u zemlji čuda doživljavaju nadrealne senzacije, još uvijek nema veza sa halucinacijama ili problemima sa vidom.
Čest sindrom kod djece
Iako su odrasli dijagnosticirani sa sindromom Alise u zemlji čuda, on je posebno čest među djecom. Mnogi vide simptome sindroma kako se smanjuju kako ulaze u odraslu dob, dok za druge ostaje povremena pojava koja dolazi i odlazi. Za neke, ono što je nekada bila djetinjska bolest može se vratiti mnogo godina kasnije.
Oboljeli čiji simptomi su praćeni epilepsijom ili migrenama ponekad otkriju da liječenje ovih bolesti može biti dovoljno da ublaže epizode. Međutim, doktori često igraju ulogu u uvjeravanju pacijenata da je to stanje koje se ograničava samo od sebe i da ne zahtijeva uvijek lijekove.
