Kada danas posmatra svog osmogodišnjeg sina, Vehid Halilović ne može, a da se ne sjeti da je on sa svojih osam godina svjedočio strahotama genocida. Umjesto dječijih pjesmica, on je slušao zvuk granata.
Vehid Halilović je porijeklom iz sela Klotjevac nadomak Srebrenice. Otac mu je poginuo na početku agresije na BiH 92. godine, a u genocidu su mu ubijeni daidže, amidža i brojni drugi članovi porodice. U strahu je živio od svoje pete do osme godine života. Kao dječak, nije bio ni svjestan šta se dešava, ali znao je da mora bježati od granata.
''Ja kao petogodišnjak do svoje osme godine sam znao tačno gdje koja granata pada, gdje će pasti, šta će se desiti, jednostavno znali smo ako zviždi, ništa od nje, ona ide dalje. Ali, ako čuješ ono pucanje, lezi. Bili smo utrenirani'', priča Vehid za Tuzlanski.ba.
''Dešavalo se svakoga dana da granata padne u selo, da ubije dvoje - troje'', dodaje.
Iako je imao samo osam godina, slike iz jula 1995.godine ne blijede. Prisjeća se kada se par dana prije 11.jula igrao u šumi.
''Vjerovatno je u blizini pala granata i nešto je doskakutalo do mene, gdje sam ja to uzeo, taj komad gelera koji je bio možda promjera od tri do pet centimetara, sav oštar onako, gdje sam ja uzeo u ruku i spržio sam se odmah'', opisuje.
''Uplašio sam se, otišao sam odmah do mame, spržio sam rekoh ruku, malo smo tu bili da se smiri, čuvali smo se od granata. Uplašili smo se jer je do nas došla informacija da su Srbi odmah iznad kuće 20 metara i da su tu u tom šumarku odmah, samo šuma nas dijeli, to je 50 metara i u slučaju da odeš npr. po vodu, ne zna se šta će biti, već smo dobili informaciju da su jedna - dvije djevojke odvedene da odmah ih ostranjuju tamo, da ih odvode i nismo tu više smjeli da budemo i pokupimo se, odmah pakujemo stvari i idemo na sadašnju glavnu cestu prema Srebrenici'', prisjeća se.
Zaputili su se pješke, ali s obzirom na to da je padala noć, morali su pronaći mjesto prenoćište.
''Mati je našla tu u blizini neko sijeno gdje je uzela malo i bacila na trotoar. Sjedio sam tu, i tu smo se smjestili na taj trotoar gdje smo postavili to malo sijena i bacili jednu deku da možemo nas četvero - petero djece, koliko nas je bilo, da noćimo. To je bila zadnja noć koju ćemo mi provesti u Srebrenici. Međutim tu noć je došao Mladić na konju bijelom gdje je jednostavno kružio tu okolo, izgledalo je to kao neki defile njegov pobjednički'', opisuje.
Noć je bila teška, vojnici su hodali oko njih, provocirali ih, kaže naš sagovornik.
''Čuo sam kako i vidio kako prilaze sa puškama i marame dižu našim mamama i djevojkama, kaže gledaj, gledaj balijki, sve mlade, a pokrile se, babe se napravile. I tako hodaju i samo kažu nekoj ustani i ideš. Mi smo se bojali, imali smo tetku koja je imala 16-17 godina, bojali smo se da se ne desi njoj nešto i mi smo kod djeca se oko nje ušuškali, kao da je zaštitimo, da se ona ne vidi'', dodaje kazavši da tu noć niko nije spavao.
''A i kako ćemo spavati, svako malo su se čuli pucnji, pa mi ustanemo, svi u strahu, pa opet legnemo, čekamo da vidimo šta će biti''.
Prisjeća se i snage svoje majke koja je njega i sestru pokušala sačuvati od zla koje se dešavalo. U trenutku kada su ih vojnici zadržavali i zatvarali u prostorije u kojima je bilo jako zagušljivo, majka je svu svoju snagu usmjerila na to da njima osigura zrak.
''Bili smo zatvoreni u prostorijama, majka nas je držala u rukama kao dva pehara, da se domognemo zraka, da se ne ugušimo'', prisjeća se.
Danima su pokušavali otići odatle, doći do autobusa, međutim bilo je teško jer se hiljade žena i djece kretalo u istom smijeru. Tek treći dan su uspjeli ući u jedan od autobusa.
''Tetka je mene nosila, vodila, uzela me od mame, da ne bi ju, tako je mati smatrala, jer je ona mlada, da je ne bi odveli, silovali ili ubili, da ona mene vodi kao da sam njeno dijete tako da sam ja taj put proveo u krilu tetke gdje smo prilikom vožnje stvarno imali dobrog vozača, Srbina iz Živinica'', prisjeća se.
Vozač im je rekao da sakriju sve vrijedno što imaju, a kada bi ga zaustavljali vojnici, nije im htio otvoriti vrata govorivši da su u autobusu žene i djeca.
''Oni su njega kroz prozor hvatali za vrat, za majicu, ali on nije posustao, nije im htio otvoriti vrata'', dodaje.
Tako su oni bili zaštićeni, ali zločini koji su se odvijali u autobusu koji je išao ispred njih ostat će zauvijek urezani u njihovom sjećanju.
''Samo je nastala vriska u autobusu i kažu ubiše bebu. Dijete je plakalo, beba, 5-6 mjeseci, nisu mogli ušutiti bebu, vruće, gladno, šta ćeš. Oni su uzeli bebu i šutnuli je u kanal tu pored, da je majka krenula za bebom, a oni su je udarili puškom. Mi smo svi u strahu ostali, zaleđeni'', opisuje.
Bilo je bezbroj situacija i o tih nekoliko dana bi se moglo dugo govoriti, kaže naš sagovornik, a neke slike su friške i neće nikada izblijediti.
''Još sam se uvjerio šta je strah i šta je snaga, kada smo izašli iz autobusa prije Kladnja, oni tu svi poredani, put zarastao, sve se može jedno po jedno ići, a bio je s nama jedan djed stari, iscrpljen, iznemogao, nije mogao na noge. Šta ćemo od njega, gdje će ko voditi njega, da ga ubiju tu, govorili su, i oni je ležao tu na asfaltu i jednu su djevojku sa strane su odvojili, vjerovatno da siluju, da ubiju, to im je bilo u krvi.
Ta djevojka, tad sam vidio snagu i hrabrost, da se otrgla od dva četnika koji su je držali tu, da je uzela tog čovjeka, tog djeda i prebacila sebi preko svog ramena, oni su krenuli prema njoj da je ono vrate, kao i pucat ćemo, ubićemo te, ali kad su vidjeli da je ona uzela tog djeda, niko ništa više nije rekao. Mislim da ja nosila jedno šest sedam kilometara na svojim leđima'', prisjeća se kazavši da je nepojmljivo koliku snagu je ona imala.
Vehidu su u genocidu ubijeni muški članovi porodice, a on je na sebe uzeo odgovornost da brine o porodici, te da istinu o genocidu prenosi na mlađe članove.
''Ja sam dijete koje je završilo osnovnu, srednju školu, fakultet, znači nikoga nisam imao u životu da mi pomogne, da me uputi'', kaže.
Njegova djeca danas znaju sve o Srebrenici, o rodnom selu njihovog oca gdje rado idu.
Negatore genocida Vehid poziva da samo odu u Memorijalni centar Potočari, izdvoje se u jedan ćošak i posmatraju dolinu bijelih nišana.
''Tamo je tišina glasna. Tamo tišina boli i onima koji slušaju, tišina sve kaže'', zaključuje za kraj našeg razgovora.
