Protekla godina za tuzlake je jedna od najtežih poslijeratnih godina, obilježena je radničkim protestima i poplavama.
Od vlade koja je formirana poslije februara, očekivalo se puno, medjutim nista se nije desilo, istini za volju bilo gore.
Protekla godina u Tuzli je počela žestokim radničkim protestima, u kojima je zapaljena zgrada Vlade i Općine i koji su se proširili na skoro cijelu federaciju. Hiljade građana pružilo je radnicima podršku, formirali su se plenumi i novi sindikat solidarnosti, krenulo se odlučno da se sa vlasti skinu oni koji su gradjane doveli na rub egzistencije.
Protesti koji su ocijenjeni kao nasilni i sa političkom pozadinom doveli su do toga da plenumi predlože skupštini mandatara Vlade eksperata, koja bi podigla tuzlansku privredu. Njihov prijedlog bio je Bahrija Umihanić, profesor ekonomije, koji je do imenovanja važio za oštrog kritičara Vlasti,obećao je da će pokrenuti privredu, revitalizirati uništene fabrike.
Vrlo brzo vidjelo se da Vlada Bahrije Umihanića nije niti ekspertna niti nestranačka, sa revitalizacijom firmi stalo se i prije nego se počelo, nije bilo rješenja za radnike, koji su ponovo izašli na ulice, ovoga puta im se pridružila i firma u njihovom vlasništvu, tuzlanska fabrika obuće Aida. Protestovali su pred Vladom, blokirali ceste.
Tako je i bilo, pod pritiskom radnika Umihanić je podnio ostavku, poslije izbora formirana je nova skupštinska većina. Nista se nije promijenilo, komunikacija sa radnicima je ravna nuli, kordoni policije zastupnike štite od radnika.
Iz Tuzle je krajem decembra otisla slika radnika koji žele otići iz zemlje koju su gradili i za koju su se borili, željeli su otići i više se ne vratiti. Godina je zavrsila kako je i počela, protestima. Još uvije nema naznaka da će ova godina biti drugačija..(TV1)
