Iako su doživjele neizmjernu bol i gubitak, borba srebreničkih majki ostat će upamćena kao jedna od najvećih borbi za pravdu. Borba koja ne sadrži mržnju, nego istinsku želju za mirom i smirajom njihovih najmilijih.
Dok se svijet prisjeća genocida koji se dogodio u Srebrenici, majke Srebrenice su bile nepokolebljive u svojoj borbi za istinu i pravdu.
Tražeći svoje najmilije ove heroine bile su simbol snage i istrajnosti kao i duboke patnje koje su preživljavale svakog dana a posebno 11. jula svake godine.
One su u genocidu izgubile gotovo sve. Ostale su bez svojih najmilijih bez kojih život nije imao smisla. Međutim, njihovo hrabro srce nikada nije odustalo od borbe za pravdom, te su iako same nastavljale svoj život onako kako su mogle.
Hatidža Mehmedović
Jedna od heroina jeste Hatidža Mehmedović koja se do posljednjeg dana borila za pravdu. Hatidža je tokom genocida u Srebrenici izgubila sinove Almira (18) i Azmira (21), supruga Abdulaha (44), brata i brojnu rodbinu.
Bila je predsjednica Udruženja "Majke Srebrenice", a 23 godine je ustrajavala u borbi za istinu o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici u julu 1995. godine, te pravdi i kažnjavanju zločinaca. Nažalost, preminula je 2018. godine.
Hatidža je bila prva osoba kada je trebalo pokretati inicijative, govoriti o genocidu i boriti se za istinu. Svima je pružala neizmjernu podršku i tople riječi. Uvijek se brinula za svakoga, a posebno za djecu bez roditelja kao i za sve povratnike.
Veličina njene snage ogledala se u tome da je Hatidža i pored toga što su joj ubijeni svi muški članovi familije ipak odlučila da se vrati u Srebrenicu gdje je nastavila borbu za istinu i za kažnjavanje svih onih koji su odgovorni za genocid.Od pada Srebrenice u julu 1995. Hatidža Mehmedović je živjela za to da se sazna istina o žrtvama Srebrenice, ali i da se odgovorni izvedu pred lice pravde.
U mnogobrojnim intervjuima je ponavljala da ne želi osvetu već samo pravdu i istinu.
“Vjerovala sam u pravdu. Da nisam vjerovala u pravdu ne bih se vratila da živim u Srebrenici od uspomena moje djece. Međutim, pravde nema”, govorila je Hatidža.
Majka Hatidža nažalost nije dočekala pravdu, te nije posvjedočila doživotnoj presudi Ratku Mladiću, kao ni usvajanju Rezolucije o genocidu.
“Grlim tri jele i zamišljam da grlim mog Almira, mog Azmira, mog Abdulaha. Kad je moj Lalo posadio ove jele rekao je, ženit ću se kad porastu. A sad majka umjesto sinova i unuka obilazi jele“, govorila je svoju bolnu priču majka Hatidža, koja je svoje najmilije 2010. godine ukopala u mezarju Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica.
Hajrija Ćatić
Majka koja nije dočekala da se pronađe niti jedna kost njenog ubijenog sina Nine. Posmrtni ostaci, kosti Nihada Nine Ćatića, do dana današnjeg nisu pronađene.
Mnogi Nihada Ninu Ćatića pamte kao novinara koji je 10. jula 1995. godine poslao posljednji izvještaj iz Srebrenice.
Nihad, Junuz i Hajrija Ćatić posljednji put su se porodično okupili u strahu, pod kišom granata 11. jula 1995. godine. Nihad se majci obratio posljednji put riječima: "Majko, vidimo se u Tuzli".
Hajra i Junuz zaputili su se ka Potočarima, a sin Nihad je sa prijateljima, blizancima Seadom i Senadom, krenuo u pravcu Tuzle, putem smrti, kroz šume Podrinja.
Majka Hajrija imala je jednu jedinu želju na ovom svijetu, a to je da pronađe barem prst svoga sina. To je smisao njenog života, onoliko koliko se životom može zvati život majke koja je izgubila sina i muža i kojoj je od snova svijeta ostalo samo to da može bar da u zemlju ukopa taj prst, jednu jedinu košćicu svoga sina.
Nino Ćatić se javio posljednji put 10. jula javio radioamaterskom vezom iz rodne Srebrenice."Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnicu je trenutno doneseno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici. Populacija u ovom gradu nestaje. Da li iza svega stoji Yasushi Akashi, Boutros Ghali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno", kazao je Nino u svom javljanju.
Majka Hajra preminula je u novembru. 2021 godine, nažalost ni ona nije uspjela dočekati usvajanje Rezolucije o Srebrenici, kao ni pronaći niti jednu kost svog sina.
Hanifa Đogaz
Hanifa je u genocidu izgubila dva sina, kćerku i supruga. Kćerka je poginula od granate, a sinovi i muž padom Srebrenice.
Hanifa se u svoje selo Đogazi kod Srebrenice vratila 2002. godine i nastavila sama svoj težak život. Njeni su sinovi Sabahudin i Samir, te suprug Muhamed identifikovani i ukopani u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
“Vratila sam se zbog mrtvih, zbog njihovih kostiju. Insan se navikne na sve. Teško je, nemaš s kim progovorit”, govorila je Hanifa. Hanifa Đogaz preminula je u 72. godini života, u januaru 2021. godine. Nije dočekala ni pravosnažnu presudu ratnom zločincu Ratku Mladiću.
Vojska kojom je ratni zločinac komandovao ubila joj je sinove Samira i Sabahudina, supruga Hameda. Majke Srebrenice su nakon smrti govorile kako se godinama Hanifa povlačila u sebe i rijetko pričala. Stalno je govorila: “Nema te kazne za ono što su uradili”.
Hanifa je nekoliko puta išla na prepoznavanje odjeće svoje djece te ih pokopala, a kako tijela nisu bila kompletna morala je naknadno dodavati ih u mezar. Ona je majka koja je stalno pričala:
"Ljubila sam sinove kosti da mi bude lakše".
Nura Alispahić
Nura je još jedna majka koja je doživjela veliki gubitak. Krajem 1994. godine u Srebrenici izgubila muža Aliju. Nakon toga, 25. maja 1995. godine, u masakru na tuzlanskoj Kapiji poginuo joj je 24-godišnji sin Admir, a svega nekoliko mjeseci kasnije, izgubila je i drugog sina 16-godišnjeg Azmira.
Azmir je imao svega 16 godina kada su ga, pucajući mu u leđa, ubili pripadnici zloglasne jedinice “Škorpioni”, krajem jula ili početkom augusta 1995. godine, na lokaciji Godinjske Bare kod Trnova. Osim Azmira Alispahića, koji je bio najmlađa žrtva ubistva u Trnovu, ubijeno je još pet Srebreničana.
Nura je prepoznala svog sina Azmira na videosnimku, na kojem se vidi kako pripadnici “Škorpiona” pucaju u leđa šestorici Srebreničana.
“Kada je izašao kamion, tamo je bilo sve kamenje i trnje, bila sam na tom mjestu. Zastade kamion, počeše ih izbacivati, trojicu, kada je izašao četvrti, povikala sam: ‘Eno moga Haska (Azmira)’. Izveli su ga i pitali: ‘Jesi li ikada bio sa ženskom?’, kazao je: ‘Nisam čiko’, a oni su mu rekli: ‘E, nećeš nikada ni biti’. Pored mene je bila kćerka, zapomagala sam koliko sam imala snage, tada sam se i onesvijestila”, govorila je Nura.
Ona je preminula je 2020. godine, a na pitanje očekivanja od presude Ratku Mladiću Nura je imala običaj govoriti kako bi trebao dobiti doživotnu kaznu, ali kako nije vjerovala da će do toga doći.
Kako je poručila, pravda nikada ne može biti zadovoljena, jer njene djece više nema, nemoguće ih je vratiti. Nažalost nije dočekala presudu niti zadovoljenje pravde.
Njen sin Azmir je ukopan 2003. godine u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima, nakon što je pronađen samo jedan manji dio njegovih posmrtnih ostataka. Nekoliko mjeseci kasnije, ribar je našao njegovu lobanju i kost ruke, nakon čega je izvršena reekshumacija te su njegove kosti dodane u mezar.
Kroz priče majki Srebrenice kao što su Hatidža Mehmedović, Hajra Ćatić, Hanifa Đogaz i Nura Alispahić, svijet je svjedočio nevjerojatnoj snazi i neumornoj borbi za istinu i pravdu.
Iako su izgubile svoje najmilije u jednom od najmračnijih trenutaka ljudske historije, njihov primjer hrabrosti i dostojanstva ostaje trajan podsjetnik na posvećenost borbi protiv zaborava i nekažnjenosti.
Njihova želja za pravdom nije bila zadovoljena za njihovih života, ali njihova se borba nastavlja kroz svijest svih koji se sjećaju i kroz napore cijele zajednice da se ne zaboravi.
Njihovi su životi bili posvećeni saznavanju istine i priznavanju žrtava, ostavljajući trajan pečat na svijet koji se obavezuje "da se nikada ne zaboravi Srebrenica."
