Devedesete su, osim po ratnim dešavanjima, poznate i po slučajevima nestalih beba. Prema svjedočanstvima roditelja, iz Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli u tom periodu nestalo je oko 70 beba, koje su, kako kažu majke, rođene zdrave, da bi nakon par sati ili dana roditeljima rečeno da su preminule.
Sami slučajevi ne bi bili sumnjivi da je roditeljima dato da vide svoju djecu ili da bar znaju gdje su ukopani. To je misterija koja se pokušava riješiti decenijama. Neki roditelji su pronašli svoju djecu, neki i dalje tragaju uz sveprisutan osjećaj da su živi, jer kako kažu protiv osjećaja roditelja se ne može, a mnogi od njih se i danas bore sa vjetrenjačama.
Od borbe, već tri decenije, nikada nije odustala Dragica Plauc. Ona je 5. augusta 1993. godine rodila dva dječaka, zdrave bebe od po dva kilograma koje je podojila, držala u naručju, a za koje joj je, kako kaže, babica kazala da su u odličnom stanju sa kilažom, iako su blizanci, i da treba biti sretna.
I bila je. Kao ponosna majka dva dječaka, čekala je izlazak iz bolnice i odlazak kući za koji je čak i dobila otpusna pisma.
''Otpusnice za bebe i mene sam dobila, babica me čak zvala da mi još jednom kroz staklo pokaže moje dječake i opet sam ih vidjela. Donijeli smo i odjeću za njih, čekali da ih spreme i da svi zajedno idemo kući’’, priča Dragica za Tuzlanski.ba.
No, umjesto da na vratima ugleda babicu koja iznosi njene bebe, Dragica je ugledala medicinsku sestru koja joj je kazala da bebe moraju ostati u inkubatoru dva sata, ali da ona ide kući i kroz dva sata dođe po njih.
''Mi naravno nismo dovodili u pitanje odluke ljekara, njima se vjeruje, i mi smo otišli kući iako meni odmah nije bilo jasno otkud odjednom da bebe moraju u inkubator, a sve je bilo dobro. Sačekali smo dva sata i kada sam ih nazvala da dođem po dječake, rekli su mi da je ipak bolje da prenoće gore, ali da ja ne dolazim. Ja sam eto naivno vjerovala ljekarima, a to me koštalo života’’, objašnjava.
Nakon što je prošla ta noć, ujutro u šest sati, sestra Dragicinog muža nazvala je bolnicu da bi joj u telefonskom pozivu saopštili da su obje bebe preminule.
''Ja se sjećam da sam u spavaćici otišla gore i tražila sam da mi pokažu moju djecu, međutim oni su rekli da to sve UKC završava, da se ja ništa ne trebam brinuti’’, priča naša sagovornica.
''Ja sam otišla tražiti da vidim svoju djecu. Ako su umrli daj da ih vidim. To su moja djeca, to sam ja rodila.
Nijedan zakon ne može postojati da majci se ne dozvoli da vidi mrtvo dijete. Međutim, meni je zabranjeno.
A kad su vidjeli da sam postala agresivna onda su zvali policiju i vojsku sa puškama, oni su me kao neprijatelja istjerali iz kruga bolnice ’’, sjeća se Dragica.
No, u istom momentu, Dragicin muž je kao pripadnik Armije Bosne i Hercegovine teško ranjen te ga šalju na liječenje u Njemačku, a s njim kao pratnja mora ići i Dragica.
Tada joj je, tvrdi, rečeno da će Bosna i Hercegovina snositi troškove liječenja, ali kada je stigla u Njemačku, sačekala je informacija da naša država odbija platiti, a njoj je kao opcija ponuđeno da napusti zemlju ili da zatraži azil. Pošto je muž bio u bezizlaznoj situaciji i životno ugrožnenom stanju, Dragica je zatražila azil i u Njemačkoj su ostali 16 godina. Za sve te godine, Dragica je sumnjala, prikupljala informacije i istraživala nestanak svojih beba.
''Shvatila sam ja da su oni mene tada sistemski udaljili od slučaja, da bih se odmaknula i zaboravila, ali ja kada sam dobila boravak, ja sam se odmah zaputila za BiH i to pred matični ured. Tražila sam da mi daju rodne listove mojih dječaka. I uposlenica mi je dala. Zoran i Dragan Planc, tako je pisalo, sa greškom u prezimenu. To znači da je neko, a ja tačno znam i ko, koja matičarka, bez našeg znanja upisala našu djecu i dala im čak i imena. To mi je bila odskočna daska da tražim dalje’’, prisjeća se.
S obzirom na to da Dragica i njen muž svoju djecu nisu upisali 93. godine, a neko je to učinio umjesto njih, te im dao i imena, Dragica je podnijela zahtjev za naknadni upis, odnosno ispravku za što je dobila rješenje o odobrenju.
Ponovni upis, odnosno ispravku, Dragica planira izvršiti u narednim danima, a za nju je to, kaže nam, veoma težak proces jer kako kaže ide učiniti ono za šta nije imala priliku po rođenju djece.
''Meni je ta prilika oduzeta, neko, a znam i ko, je to uradio, ali evo ja ću sada upisati svoju djecu i onda ću ih sve ponovo pitati gdje su'', navodi.
Šta je otvorilo Pandorinu kutiju?
Ono što je, kaže, otvorilo Pandorinu kutiju bile su otpusnice i smrtni listovi koje su također pokazali nelogičnosti. Na smrtnim listovima piše da su djeca preminula 5. augusta, a djecu u knjige umrlih nisu upisali ni Dragica niti njen muž.
''Kažu djeca umrla 5. augusta, a ja dobila otpusnu listu 6.8.1993, da idem kući sa svojom živom i zdravom djecom''.
Sa tim dokumentima je otišla tražiti grobna mjesta svojih dječaka. Na izvodima iz knjige umrlih, piše da su djeca ukopana na Katoličkom groblju Borić, međutim nakon što je otišla tamo, nije pronašla grobove svoje djece.
''Tada sam saznala da moja djeca nisu ukopana ni na Katoličkom groblju ni na Trnovcu. Meni je rečeno da su sahranjeni na D. groblju. Niko živ ne zna gdje je to groblje niti sam to uspjela naći’’, kaže.
Dragica kaže da će povjerovati u smrt njene djece tek kada joj neko pokaže njihove grobove.
''Neka me odvedu, da ja zapalim svijeću svojoj djeci, ako su umrli. Ja sam se tad spremna svima javno izviniti'', dodaje.
Šta kažu Tužilaštva?
Dragica je nakon prikupljenih informacija sve prijavila Federalnoj upravi policije koji su joj kazali da im treba zeleno svjetlo od Tužilaštva da bi mogli krenuti u potragu, međutim, prema njenim riječima, Tužilaštvo tada nije dalo zeleno svjetlo.
''FUP je odradio svoj dio posla odlično, nemam zamjerke, Tužilaštvo BiH je kazalo da slučaj nije u njihovoj nadležnosti i da istragu treba pokrenuti Kantonalno tužilaštvo međutim nisu, iako sam ja prikupila mnoštvo materijala i dokaza, ali u tom smislu podršku nisam dobila’’, kaže Dragica.
''Znali su mi govoriti kako su se pojavljivale i druge ‘’lude’’ žene koje tvrde da su im djeca nestala. Znači oni nas smatraju ludima’’, ističe.
Dragica kaže da je je ''sistem ukrao njena dva sina s obzirom na to da sve upućuje na organizovani lanac trgovine ljudima''. No, posebno je boli što kao majka nije dobila podršku pravosudnih institucija.
''Diana Kajmaković, Suada Pašić, Milanko Kajganić, svi su me odbili. A sve sam otkrila. Diana je čak u jednom momentu izdala naloge da se sve istraži i FUP je to odradio, a kada je istraga došla na red, kada su sve tačke istrage navedene, sve je nestalo i stalo. Ja sam Diani dostavila i ulicu i imena i nove roditelje moje djece, otišla je na tu adresu, debelo je to unovčila i zaledila moju tužbu. To je million % tačno, a ja sam djecu našla. Djeca su prodata 50 kilometara od Tuzle’’, tvrdi Dragica.
Podsjećamo, VSTV je ove godine ponovo suspendovalo Dianu Kajmaković, a prethodnom odlukom Kajmaković je bila udaljena od vršenja dužnosti zbog vođenja disciplinskog postupka protiv nje koji se odnosi na “korištenje funkcije tužioca kako bi se pribavile neopravdane koristi za sebe ili druge osobe”. Kajmaković je zabranjen i ulaz u Sjedinjene Američke države.
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je 2023. godine slučaj Dragice Plauc predalo Kantonalnom Tužilaštvu u Tuzli.
Tuzlanski.ba je poslao upit Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona vezano za ovaj slučaj, a do trenutka objave ovog teksta nismo dobili odgovor.
Dragica nijednog dana nije odustajala, a u međuvremenu je dobila informaciju da su njeni sinovi u Loznici. Dragica već ima određene informacije i o tome, a pred njom je nastavak borbe i dokazivanja.
Ja sam i umrla i živim u 93. godini. 31 godinu bez moje djece mi niko ne može vratiti, ali neko će za to morati odgovarati, a ja imam sva imena odgovornih’’, zaključuje Dragica Plautz.
Nezvanično, jedna beba tada se prodavala za 10 hiljada, blizanci za 15 hiljada KM, a Dragica nije jedina sa ovom pričom. Roditelji u Bosni i Hercegovini koji vjeruju da su njihova djeca ukradena iz porodilišta, nerijetko se okupljaju, a svoje životne priče dijelili su nekoliko puta kroz medijska istupanja.
Neki od njih pronašli su svoju djecu, a kod nekih se sumnja probudila upravo iz nelogičnih elemenata iz otpusnih pisama ili nemogućnosti da znaju gdje su im djeca ukopana.
Isti obrazac kod svih - rođene zdrave bebe, iznenadne komplikacije ili neočekivana smrt kroz par sati ili par dana, nemogućnost viđanja preminule djece i izostanak informacija o ukopu i grobnim mjestima - budi sumnju i daje elemente za istragu.
Na Facebooku postoji grupa ''Udruženje roditelja nestalih beba u Bosni i Hercegovini'' koja broji skoro 600 članova, najčešće roditelja koji razmjenjuju svoja iskustva, a koja pokazuju da je riječ o istim obrascima. Prema iskustvima, istih slučajeva je bilo i u Sarajevu i Zenici i drugim gradovima, no iako je bila druga bolnica, iskustvo je bilo isto.
''U toku rata u BiH mi smo izbjegli u Zenicu iz Ilijaša. Dobili smo dvoje djece blizance dječaka i djevojčicu koji su rođeni živi, ali u bolnici su nam rekli da su umrli i da se bolnica pobrinula za djecu. Da sve bude sumnjivo nisu nam dali da vidimo djecu. To je bilo 1993. Mi imamo otpusnicu da je supruga iz bolnice otpuštena sa takozvanim spontanim porođajem ali ustvari djeca su rođena živa'', napisao je jedan otac nestalih beba.
''Sestra i ja smo imale brata blizanca. Mami su u bolnici u Tuzli rekli da je dječak preminuo, a da smo nas dvije preživjele. Sljedeći dan je došao otac u bolnicu, tražio je da ga prebaci kući, da ga ukopa u groblje tamo gdje smo živjeli. Nisu mu dali, kao takva djeca se ukopavaju/spaljuju u bolnici, ne nosi se kući a uostalom to je mnogo skupo, nema potrebe za tim. Niko ga više nije vidio od kako se rodio, ni mrtvog niti živog'', ispovijest je jedne žene u ovoj grupi čija majka se porodila 1995. godine u UKC-u Tuzla.
U grupi je još na stotine priča koje se poklapaju po sličnim elementima bez da su roditelji nestale djece dobili ikakva objašnjenja od tadašnjih ljekara i menadžmenta zdravstvenih ustanova.
Slučaj nestalih beba nedavno je ponovo aktualizirala i priča Centra za istraživačko novinarstvo ''Gdje je Sara?'' o bebi Sari čiji roditelji također bezuspješno traže njen grob. Pozitivno je da je Okružno javno tužilaštvo Banja Luka formiralo predmet u slučaju nestanka i navodne smrti bebe Sare, a istraga je u toku.
I drugim roditeljima bi od velikog značaja bilo da u ovoj borbi nisu sami, da im podršku pruže pravosudne institucije koje bi morale istražiti slučajeve, a Bosni i Hercegovini bi što prije trebao Zakon o nestalim bebama kako bi se moglo pravno djelovati, kao što je to slučaj u Srbiji i Sloveniji koje su najdalje stigle sa rješavanjem ovog problema iza kojeg, sudeći po svemu, stoji veliki kriminal. Uprava za ljudska prava Vijeća Evrope intenzivirala je 2019. godine aktivnosti u vezi donošenja zakona o djeci koja su nestala nakon rođenja u BiH i Srbiji i kojima se gubi svaki trag.
Prema procjenama, riječ je o desetinama hiljada beba rođenih u porodilištima u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Beogradu, Novom Sadu kojima se gubi svaki trag. Gdje su?
