"Ok je braniti svoje, ok je voljeti svoje, ok je navijati za svoje, ali nije fer nepoštovati i ignorisati tuđe bez obzira o kome se radi."
Robert Dacešin, Banjalučanin, jedno od omiljenih imena i asocijacija kada se spomene putovanje dao je svoj osvrt na izmijenjeni plan nastavnog programa u RS.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
"Kao neko koga prate tu i tamo neki ljudi, ponekad osjetim potrebu da se oglasim po pitanju nekih ne toliko putničkih stvari. Potpuno neplanski jutros otvorih vijest da se u Republici Srpskoj od sada u devetom razredu poseban dio od deset časova posvećuje ratu koji nam se desio. Navodi se u tekstu dalje da se u tim udžbenicima Karadžić i Mladić spominju kao heroji, Alija kao hitlerski orijentisan, kao i da o Srebrenici nema ni riječi.
E sad, iako sam do sada par puta već zbog svojih stavova na teme Srbi-Hrvati -Bošnjaci znao dobijati razne komentare, kada vidim nešto ovako, najveća emocija koju dobijem je praznina. Da se razumijemo, ne znam kako izgledaju udžbenici drugih dijelova entiteta, ali mislim da ovo prije svega nije fer prema mladim ljudima koji se rađaju u Republici Srpskoj. Nije fer da već od malih nogu odrastaju sa učenjem kako je jedna strana dobra a druga nije i da dijele Milana od Mirze. Da od malena uče da trebaju da navijaju za Srbiju i Hrvatsku i ne prate Bosnu, kad mogu oboje. Nije fer ni veličanje jednih a ponižavanje drugih, jer u ratu su svi jednako dobri i loši. Nije fer da u tih deset časova koliko se obrađuje ova tema, ne bude ni spomena na ono što je generalno najviše suza u njemu donijelo. Da se razumijemo, vrlo dobro mi je jasno zašto se ovakav narativ stvara, ali mislim da tih 8000+ žrtava u Srebrenici zaslužuje barem spomen ako ništa.
Mnogo toga nije fer u društvu u kojem živimo, a koje kroje oni drugi, ali se nadam da će jednoga dana doći vrijeme da ćemo svi učiti iz istih knjiga i jednu istu istoriju. Da ćemo zajedno razumijeti tuđe gubitke i osjećati ih kao svoje, a ne truditi se da ih zaboravimo. Da će istorija koju moje dijete bude čitalo biti ona realna, bez dobrih i loših, već sa onim kako je bilo i gdje su svi jednaki i isti.
Uz to, moj otac i očevi mnogih mojih prijatelja su bili u tom groznom ratu, pa smo opet odrastli na način da volim tu drugu stranu ma koja god ona bila, jer znam da ti ljudi kao ni mi nikada nisu bili krivi za to što nam se desilo. Možda baš iz tog razloga volim ovu svoju izmučenu zemlju i ponosim se njom, jer malo ko zna šta smo sve prošli, a opet ostali ljudi.
Ok je braniti svoje, ok je voljeti svoje, ok je navijati za svoje, ali nije fer nepoštovati i ignorisati tuđe bez obzira o kome se radi.
I da se razumijemo. Ja sam Srbin, pravoslavac koji voli svoj narod, ali istom mjerom volim i zemlju u kojoj sam rođen i koja me je odgojila.
