Ne ljute ga vicevi o Bosancima, i sam ih rado priča, zabavlja društvo. Optimizam je, kaže, zdravlje ljudske duše, jednog naroda.
Dva smo svijeta različita, nova je humoristična serija koju gledamo na Novoj TV. Duhovita je to priča o vječnom i nepomirljivom sukobu sela i grada čiju režiju potpisuje Elmir Jukić, redatelj serije "Lud, zbunjen, normalan". Glavnu ulogu ima Emir Hadžihafizbegović, koji o današnjem sukobu sela i grada ne misli da je otužan.
- Smiješan je, baš kao i u seriji! Kako bi bio tužan? Ne vidim sukob, samo drugačija poimanja nekih životnih situacija. Grad ima svoje prednosti, selo također. Istina je, dolazi do raznih antagonizama, ali jedno su drugome potrebni: i selo gradu i grad selu. Dobro bi bilo kad bi se selo naučilo nekim gradskim manirama, baš kao što bi dobro bilo da grad prepozna pitomost i dobrotu sela - govori Emir.
Ministri iz vlade pomažu mu u bijegu od pravde
U seriji igra Fadila Opančića, priprostog seljaka i predsjednika zadruge u selu Donje Brabonjište. Zbog malverzacija koje je počinio u korist svog rođaka Uzeira, ministra u vladi, pobjegao je sa sela. Sa suprugom Bahrom (Jasna Ornela Bery) i sinom Pipunom (Adi Hrustemović) Fadil se doselio u Sarajevo.
Likove poput Fadila zaobilazi u širokom luku
Rođak je, pak, česta je današnja priča, iskoristio svoj položaj te mu osigurao prostran stan u centru Sarajeva i mjesto upravnika gradskog pozorišta.
- Lik Fadila Opančića je lik koji susrećemo svakodnevno u našoj regiji i on je gotovo do te mjere univerzalan da ga možemo naći u Zagrebu, Sarajevu, Amsterdamu... Redatelj Bergman je znao reći, da bi nešto bilo univerzalno, mora biti lokalno. Fadil je lokalan, ali i univerzalan, to su ljudi s raznih meridijana. Nemam poznanike poput Fadila i s takvim se likovima mimoilazim u gradu u kojemu živim - govori glumac, koji sebe ne smatra zvijezdom nego običnim čovjekom.
Kad se kamere ugase, kad se raspusti set ili spusti zavjesa, postaje običan Emir koji se druži s dugogodišnjim prijateljima. Među njima su i pekari, sportaši, kirurzi, električari. Životnu filozofiju, govori, gradio je na selektiranju pametnih savjeta, od spremačica u teatru do profesora. A sve to prenio je i svojoj djeci, sinu Edinu (22) i kćeri Amri (17).
- Naučio sam ih da nikad ne prestaju voljeti ljude, da neprestano šire krug prijatelja i ne pristaju na tezu da se pravi prijatelji mogu nabrojati na prste jedne ruke. To naprosto nije točno - govori.
Hrvatska je o duhovitosti održala lekciju cijeloj regiji
Fadilova susjeda, Josipa Gospodnetića, koji sa suprugom živi ispod Opančića, igra jedan od najpoznatijih hrvatskih komičara, Željko Duvnjak. Hadžihafizbegović ne voli raditi razliku između hrvatskog i bosanskog humora.
- Ne slažem se s tezom da Hrvati nisu duhoviti. Hrvatska ima nekoliko kultnih serija u kojima je održala lekciju cijeloj regiji o duhovitosti. 'Naše malo misto', 'Velo misto', 'Gruntovčani', 'Večernja škola' Željka Pervana. Tu je i vrhunska komičarka Arijana Čulina. U hipu sam nabrojio nekoliko stvari. A baš je Pervanova 'Večernja škola' izazvala velike simpatije kod bosanske publike. Možda Bosanci i Srbi imaju brži, spontaniji humor. Kod nas se 'Večernja škola' pratila s istim žarom kao 'Mućke' 'Mr. Bean'. Kad Pervan dođe u Sarajevo, u Koloseum, nikad se za njegov stand up ne može dobiti karta. A 'Malo misto' je 'Top lista nadrealista' rađena u Splitu početkom 1970-ih godina - smatra Hadžihafizbegović.
Ne ljute ga vicevi o Bosancima, i sam ih rado priča, zabavlja društvo. Optimizam je, kaže, zdravlje ljudske duše, jednog naroda.
- Bosna ima dobru auru i vicevi o nama govore o zdravlju nacije. Znate onaj: Zašto su Crnogorci lijeni? Rekli im Bosanci 'sjednite, da vam nešto objasnimo'. U cijelome svijetu vole Bosance, to je 'in'. Prostodušni smo i naivni. Agresija koja nam se dogodila je jednaka onoj kad bi netko ušao u bazen s delfinom i izmasakrirao ga s dva noža. Bosna je metafora delfina, mede pande, prostodušnosti, naivnosti koja nam se obila o glavu - priča.
Najvećom traumom iz djetinjstva smatra preseljenje u novosagrađeno naselje u Tuzli.
Neko nam je ukrao smijeh pa živimo zatvorenih duša
- Imao sam samo 11 godina, selili smo se samo 800 metara, a ja sam plakao i bio silno frustriran. Ostavio sam svoje kuće, avlije, trešnje da bih se preselio u neki neboder na 11. sprat. I danas se uznemirim kad se toga sjetim - priznaje.
Smatra da ljudi danas žive zatvorenih duša i upravo ta otuđenost ogledalo je, govori glumac, našeg današnjeg života.
- Egzistencijalna panika, srušen sustav vrijednosti, žutilo u medijima i životu, trivijalizacija života, bizarno je pobijedilo lijepo, forma pobjeđuju bit, političke kamarile do te su se mjere otuđile od vlastitog naroda da su sve moralne kategorije - etika, ljubav, dostojanstvo, moral - na margini, a pohlepa, mizantropija, šovinizam, ksenofobije su postale dominantni atributi ljudske vrste - oštro će glumac.
Ljudi danas, po njegovu mišljenju, sve više sliče Jacku Nicholsonu u zadnjoj scene filma "Let iznad kukavičjeg gnijezda".
- Netko je ukinuo smijeh, duh, sve što se događa više nije pitanje loše materijalne situacije. Loše je stanje duha. U Sarajevu, u cijeloj Bosni, stanje duha bilo je bolje u nesretnim ratnim godinama. Plemenitije nego danas, kada se ljudi boje za sudbinu svoje djece, egzistenciju - kaže bivši ministar kulture BiH.
Dok je bio u politici, smanjio je glumački angažman i tokom četiri godine snimio samo pet filmova. Danas, četiri godine nakon izlaska iz politike, ljudi mu prilaze i kažu da je dobro radio.
- Kad se vrijeme rasporedi, a imate dobre suradnike, sve se stigne. Svoj ego sam davno bacio u kantu za smeće. Kao ministar sam oko sebe tražio ljude koji znaju više od mene, a ne poslušnike. Takvu sam ekipu i okupio - govori.
Iza njega je zavidan opus, no kad ga sretnu na zagrebačkim ulicama, ljudi mu se uglavnom obrate kao liku iz kampanje za mobilnu mrežu. Gledali su, dakako i "Armina" i "Karaulu", no u televizijskoj reklami je, čini se, Zagrepčanima najsimpatičniji.
- Nemam problem što me prepoznaju po reklami. Radu na njoj prilazio sam kao i radu na najznačajnijoj pozorišnojj predstavi, filmu. I dok sam studirao i igrao Djeda Mraza, pripremao sam se s jednakom pažnjom. Da biste improvizirali, morate suvereno vladati materijom. Reklame pripremam jednako kao i 'Kralja Leara'. Nemam petparački odnos prema bilo kojem poslu - kaže glumac, koji najbolje radi noću.
Već 17 godina, naime, boluje od insomnije. Najbolje stvari je, priznaje, napisao noću, između dva i pet ujutro. Tada, kaže, ima najbolju inspiraciju. Nije to višak vremena nego je, tvrdi, dobro organizovan.
- Već sada znam što ću raditi u svibnju 2014. Po 14, 15 mjeseci unaprijed znam što me čeka, tako i dogovaram stvari.
S Ognjenom Sviličićem snimio je svoj četrdeseti, najteži film
Preda mnom su nova dva filma u Bosni pa pozorišna predstava u Crnoj Gori. Nakon toga ponovno jedan angažman u Osijeku i film u Makedoniji - priča glumac, koji je s Ognjenom Sviličićem upravo završio jubilarni 40. film "Mirni ljudi".
To mu je i psihički i fizički najteži film u karijeri jer igra oca kojemu su delinkventi ubili dijete. (24sata.hr)
