"Kada sam jednom povela razgovor na temu Malog plavog mede s roditeljima čije sam dijete čuvala oni su, na moje opće zaprepaštenje, obznanili veliku zabrinutost zbog toga što se njihovo dijete tako jako vezalo uz običnu plišanu igračku"
"Jeste li i vi kao male imale svoju omiljenu plišanu igračku koju ste navlačili, vodili svugdje sa sobom, spavali s njom i uopće je obožavali? Imale ste - sigurno. Ima je svako dijete, ako ne baš samo jednu omiljenu, onda sigurno njih nekoliko. Imam i ja svog zeku Boogieja, i spavam s njim iako imam već 25 godina. Nemojte se čuditi. Skroz sam normalna odrasla osoba jer je moj zeko uspomena na moje djetinjstvo i moj životni suputnik koji me podsjeća na dom. Zato će on uvijek ostati samo moj!", priča je ovo koju je na portalu Scarry Mommy objavila Kimberly Valzania, žena koja još nema svoju djecu, ali apsolutno zna o čemu priča.
"Podsjetilo me to kada sam kao babysitterica čuvala jednog klinca koji je kao i svaki drugi klinac imao svoju igračku. Svog malog plavog medu kojeg je jako originalno zvao Mali plavi medo. Svugdje ga je vukao sa sobom, plakao je kao kišna godina kada ga je negdje zagubio i nije mogao ići spavati bez njega. Poznata priča jer i ja sam bila takvo dijete stoga sam posve razumjela njegov osjećaj nesigurnosti kada ga nije imao na vidiku. Prošli smo to svi i naši roditelji skupa s nama. No kada sam jednom povela razgovor na temu Malog plavog mede s roditeljima čije sam dijete čuvala oni su, na moje opće zaprepaštenje, obznanili veliku zabrinutost zbog toga što se njihovo dijete tako jako vezalo uz običnu plišanu igračku.
Pokušala sam im dati do znanja da je po meni to skroz normalno, da su djeca jednostavno takva, da trebaju imati nešto svoje, nešto što će im biti neka vrste utjehe. Ali oni su i dalje smatrali da je to zabrinjavajuće i da će zbog takve povezanosti sigurno negdje "skrenuti s puta" u svom odrastanju. Rekla sam im da čisto sumnjam u tu njihovu tezu, jer, i ja još uvijek imam svog Boogija i smatram se sasvim normalnom odraslom osobom.
A onda sam naletjela na članak koji je pričao baš o tome i našla sam se kako ga čitam, klimam glavom i smješkam se.
U njemu je pisalo: "Plišane igračke, dekice, bilo kakav omiljeni predmet ponekad igraju čak i ključnu ulogu u djetetovom životu jer im od malena pružaju sigurnost i udobnost kada god se osjećaju nesigurno, kada su pod stresom i u strahu. Samo jedan stisak uz omiljenu igračku pruža im mogućnost da se smire, posebno u situacijama kada mame i tate nema u blizini. Igračka je tada najbolja zamjena za njih."
To mi je izvuklo moja sjećanja. S oko osam godina roditelji su me prvi put poslali u ljetni kamp, bez njih. Iako sam ja to silno željela i savršeno se tamo provela bilo je trenutaka kada sam se jednostavno osjećala malo ranjivo i jako mi je nedostajao moj dom i moji roditelji. Tada sam svog Boogieja približila još malo više k sebi, pomirisala ga, osjetila poznati miris svog doma i sigurna i smirena zaspala.
Sa 18 godina kada sam upisala fakultet odselila sam se iz svoje roditeljske kuće, a unatoč tome što sam tada već bila velika bilo je puno trenutaka kada sam se osjećala kao ona djevojčica koja je sa osam godina prvi put bila u ljetnom kampu. I tada mi je utjehu pružao moj Boogie, njegova blizina i njegov miris.
Sa 22 godine moj Boogie je prvi put morao odrasti. Nabavili smo psa koji je pomislio da bi baš moj Boogie mogao biti njegova igračka za žvakanje pa je Boogie po prvi put morao odseliti na policu gdje ga pas nije mogao doseći. No, unatoč tome što Boogie više nije imao mjesta u mom krevetu, sama spoznaja da mi je blizu, da ga svaki dan vidim bila je dovoljno umirujuća za mene.
Sa 25 godina pronašla sam stan i preselila iz svoje roditeljske kuće. Odnijela sam najpotrebnije stvari, a Boogieja zajedno s gomilom drugih stvari iz djetinjstva ostavila na polici, odnosno u svojoj staroj sobi. S vremenom sam počela privikavati na svoj novi dom, kada sam posjetila svoje roditelje sa sjetom sam otišla i u svoju sobu. Ugledala sam svog Boogieja, ispuhanog od starosti, samog i osamljenog i odmah sam ga zagrlila i spakirala da ga nosim tamo gdje pripada. Uz mene. I kada sam u dovela svog Boogija taj je stan konačno postao moj dom.
Sve ovo pišem samo zato da vam dam do znanja da sam ja normalna odrasla osoba. Imam posao, prijatelje, moj život funkcioniše kao i svaki drugi, spremna sam otići bilo gdje, prespavati bilo gdje bez plišane igračke.
Odrasle osobe isto kao i djeca tijekom života prolaze različite faze i iskustva te bez obzira na godine života svima nama ponekad treba neka utjeha kada nemamo u blizini nikoga s kim bi podijelili svoju tugu, bol i svoje strahove.
Imam 25 godina i uz sva svoja životna iskustva imam i svog starog pohabanog zeku kojem možda nedostaje njegovog starog "mesa", nema jedno oko niti nos, čak ni ne miriši kao nekada, ali znam da će baš on svaki put kada mi to bude potrebno biti moja tiha utjeha. I zbog toga ga nikada neću baciti niti ikome dati. Čak i kada dobijem svoju djecu Boogie će zauvijek ostati samo moj jer znam da niko nikada neće znati cijeniti i voljeti taj komad tkanine kao što ga volim ja." (index.hr)
