Izrael već dvije sedmice gađa Gazu projektilima, dok okuplja tenkove i trupe za kopnenu invaziju a kako kaže, jedini mu je cilj uništiti Hamas.
Radi se o “varljivo” jednostavnoj meti, koja se čini “hitna i neophodna” za mnoge u Izraelu, u nadi da će povratiti svoj osjećaj sigurnosti, a vojska je odlučna obnoviti svoj narušeni autoritet.
“Moramo ući i očistiti i eliminirati Hamas iz korijena, ne samo vojno, nego i ekonomski, njegovu administraciju. Sve bi trebalo nestati”, kazao je visoki izraelski sigurnosni zvaničnik.
Ali, kako upozorava Guardianova analiza trenutnog sukoba na Bliskom Istoku, uništenje Hamasa politički je cilj, a ne vojni. Čak i ako Izrael tvrdi da je uspio nakon atentata na visoke dužnosnike Hamasa, uništavanja njihovog arsenala i tunela i raspuštanja njihove administracije, nisu rekli šta će učiniti dan nakon “pobjede”.
“Pojas Gaze će i dalje biti tamo, iako uglavnom u ruševinama. Stanovništvo koje je preživjelo rat i dalje će biti tu, tugujući za novim gubicima najmilijih i svojih domova. A siromaštvo i druga neimaština koja je hranila Hamas samo će se pojačati”, pojašnjava se u tekstu, kojeg potpisuju Guardianovi reporteri iz Jerusalema Emma Graham-Harrison, Julian Borger i Ruth Michaelson.
Autori podsjećaju i na nedavnu posjetu američkog predsjednika Joe Bidena Tel Avivu, te na njegovo svojevrsno upozorenje Izraelu.
“Pravda mora biti zadovoljena. Ali upozoravam na ovo – dok osjećate taj bijes, nemojte se njime izjedati. Nakon 11. septembra bili smo bijesni u Sjedinjenim Državama. Dok smo tražili pravdu i dobili je, također smo griješili”, kazao je Biden.
Nije rekao o kakvim greškama je riječ, možda zato što ih je više, naglašava se u analizi i dodaje:
“U Afganistanu i kasnije u Iraku, SAD je dobio početne bitke – kao što će Izrael vjerovatno dobiti u Gazi – zbog ogromnih vojnih i financijskih resursa. Ipak, američki agenti cijelu deceniju nisu došli do Osame Bin Ladena, arhitekta napada. U to vrijeme rat u Iraku ubio je stotine hiljada civila, pretvorio zemlju u sektaško krvoproliće i posijao sjeme za uspon Islamske države. Talibani su se borili 20 godina i na kraju su se vratili na vlast, pritom ponizivši Washington”.
Američki političari i vojska, bilo zbog arogancije, naivnosti ili slijepog optimizma, opasno su malo razmišljali o tome što bi moglo uslijediti nakon što su ponizili svog neprijatelja, smatraju autori, te upozoravaju, kako se čini, da Izrael ide sličnim putem.
“S vodstvom koje nije definiralo kako pobjeda izgleda i nije napravilo nikakve planove o tome kako bi se enklavom moglo upravljati kada bilo koja vojna kampanja završi. Bit će u ruševinama, s najmanje hiljadama mrtvih, moguće i desecima hiljada, a preživjelo stanovništvo duboko traumatiziranim”.
Smatraju da u Izraelu “nema mnogo apetita da izravno upravlja Gazom”, ali da se brine za jedinstvo između odvojenih fragmenata potencijalne Palestinske države.
“Izrael u svim slučajevima želi spriječiti cjelovitost pojasa Gaze sa Zapadnom obalom. Oni samo podržavaju podjele”, rekao je Jamal Zakout, bivši savjetnik palestinskog premijera Salama Fayyada.
“Izrael nema strategiju za bilo kakvo političko rješenje, uključujući ono što žele od Gaze u budućnosti, prije ili poslije ovog rata”, dodaje.
Čak i kad bi se na Palestinsku samoupravu mogao izvršiti pritisak ili podmititi da razmotre preuzimanje kontrole, daleko je od toga da li bi oni bili prihvaćeni ili sposobni to učiniti, naglašavaju autori analize.
“Vlada koju je uspostavila izraelska vojska ne bi se smatrala legitimnom. Palestinskoj samoupravi već naveliko zamjeraju na Zapadnoj obali zbog svoje slabosti pred izraelskim vlastima, zbog neučinkovitosti, nereprezentativnosti i prožetosti korupcijom. I mada većina stanovnika Gaze nije bila dovoljno stara da glasa kada je Fatah izgubio izbore od Hamasa 2007., nema razloga misliti da su postali popularniji. Čini se da je jedina ideja izraelskih političara i časnika za budućnost Gaze, međunarodne mirovne snage, više ukorijenjena u željama nego u stvarnosti”, dodaju Guardianovi dopisnici.
Bivši premijer Izraela Ehud Barak vjeruje da će ovo biti dug rat i da je potrebno u obzir uzeti taoce, rizik od širenja sukoba na širu regiju, eroziju podrške i “pitanje kome ćemo prepustiti kontrolu u Gaza – na primjer ako je budemo morali predati nekim multinacionalnim snagama predvođenim Arapima”.
Visoki sigurnosni dužnosnik sugerirao je da bi regionalne sile mogle imati vlastiti interes u plaćanju za budućnost Gaze. “Potrebna nam je dobra volja susjednih zemalja jer znaju da to destabilizira regiju u cjelini. One zemlje s novcem, s imovinom trebale bi ulagati u Gazu”, rekao je isti izvor čije ime nije navedeno.
Kako ističu autori, mnogi ljudi u pojasu kao i širom regije strahuju da tvrdokorni Izraelci ne planiraju buduću upravu u Gazi, jer je žele u potpunosti isprazniti od Palestinaca. Oni u bjesomučnom maršu iz grada Gaze vide odjeke Nakbe, arapskog izraza za prisilno protjerivanje oko 750.000 Palestinaca iz Palestine koja je prethodno bila pod nadzorom britanskog mandata tokom stvaranja Izraela 1948.
Podsjećaju da je šatorsko naselje na Sinaju za Palestince ideja s dugom historijom, te citiraju bivšeg zamjenika ministra odbrane Dannyja Ayalona koji je rekao da bi stanovnici Gaze trebali “privremeno očistiti područje”.
Za kraj navode riječi izraelskog sigurnosnog zvaničnika, koji je kazao kako vojska “nema pojma” kako voditi ovaj rat bez radikalizacije nove generacije mladih Palestinaca.
“Volio bih da imam odgovor. To je pitanje od milion, milijardu dolara. Jer da smo znali odgovor, učinili bismo to prije mnogo godina. Nemamo tačan odgovor na to, ali mislimo da smo dotakli dno, da ništa gore od ovoga ne može biti”, kazao je zvaničnik čije ime nije spomenuto.
Autori zaključuju kako je ovakva vrsta naivnog fatalizma tjerala Amerikance da se nasilno i mučeći bore protiv al-Qaide i sektaških milicija, a njihova je politika hranila još veće čudovište, koje Netanyahu koristi za opisivanje Hamasa.
