Svoj rodni dom u Konjević polju, Redžija Kahrić morala je napustiti 93. godine kada je imala samo 17 godina. Dvije godine poslije, u vrijeme genocida, prognana je i iz Srebrenice, a svoj težak životni put praćen prognanstvima i patnjom, ispričala je za Tuzlanski.ba.
Nije lako kada bol i patnju rata doživiš sa samo 17 godina, priča Redžija Kahrić, a ono što je njenu i porodice na hiljade drugih Podrinjaca zadesilo, primoralo je na zrelost i iz nje izvuklo snagu koju ni sama nije znala da ima.
Iz rodnog Konjević polja protjerani su 1993.godine, odakle su otišli za Srebrenicu nadajući se nekom boljem životu i okončanju agresije. Umjesto toga, dvije godine poslije desio se genocid, a taj juli iz njenog sjećanja ništa ne može izbrisati.
''Neću nikada zaboraviti, mislim da je bio 9. ili čak 10. juli. Mati me poslala u Srebrenicu da djedu i neni odnesem krompira. Ja sam išla, za mnom je padala granata za granatom. Ja ne znam kako mene nijedna nije pogodila. Kada sam se vratila u Potočare, vidjela sam da ljudi već bježe, tu sam u jednoj sobi čula na radiju da Srebrenica postaje klaonica, da je gotovo'', prisjeća se Redžija za Tuzlanski.ba
S balkona je, prisjeća se, gledala kako padaju granate i čekala vijesti. U genocidu su joj ubijeni mnogobrojni članovi porodice, a neki od njih su bili tek djeca.
''Sjećam se slika, vojska silazi niz šumu, svi u crnom, a mi pokušavamo doći do vode. I jednu sliku nikada neću zaboraviti. Moj rođak od 15 godina, dijete, prilazi do mene, i dodirnu me po ramenu, kaže 'neće oni meni ništa, rekli su mi'. Ubijen je.'', priča kroz suze.
Muškarce i dječake su odveli na jednu stranu, a žene, djevojke i djeca su ostavljeni da čekaju autobuse. Već tada se znalo, prisjeća se naša sagovornica, da neke djevojke vojska odvodi. Znalo se da su ih mučili i silovali, zbog čega su mnoge tražile načine kako da ne privuku pažnju vojnika. Redžija je, na sebe obukla najružniju odjeću, a u naručju je nosila mlađeg brata, kako bi pomislili da je majka s djetetom.
''Mi smo imali sreće da smo ušli u te prve autobuse. Ja sam na sebe obukla najružnije što sam imala, da bih što gore izgledala, jer znam da su odvodili djevojke mojih godina, pa sam htjela da to tako izbjegnem. Uzela sam brata da ga nosim, da izgleda kao da je moj. U Milićima je naš autobus zaustavljen, i ušla su njih trojica, psovali nam sve, 'sve kažu, imate djecu'...'', opisuje i nastavlja svoju priču.
''Moja mama se u tom trenutku od straha ukočila, a mi nit joj smijemo prići, niti pomoći, nego gledamo to sve. Imali smo sreće i da smo imali dobrog vozača. Bio je Srbin, ali u onom svemu lošem, on je bio čovjek. Kad' je on vidio taj strah moje majke, on je njih istjerao'', prisjeća se.
Autobus je bio pun, ispunjen strahom i bolom i borbom za život.
''Sjećam se da smo bili žedni, gladni, imaš osjećaj kao da umireš. Stali smo negdje i vozač je rekao da će nam on donijeti vodu, jer ako bilo ko od nas izađe, da se neće vratiti živ...'', dodaje.
Autobusom su tada išli sve do Kladnja, kada im je rečeno da odatle dalje nastavljaju pješke.
''Kraj puta su sve bili vojnik do vojnika. I mi prolazimo pored njih i čekamo, ko će nas zaustaviti i šta će se desiti. Rečeno nam je i da nigdje ne svraćamo da tražimo vodu jer je sve minirao'', opisuje.
Nakon nekoliko kilometara pješačenja, prisjeća se Redžija i trenutka kada je ugledala vojnika sa bh obilježjem na uniformi.
''Tu je moj djed zaplakao''.
Tada im je vojska rekla da se smiju malo i odmoriti, da su na sigurnom. Ali opet znali su šta je ostalo iza njih, u Srebrenici, a nakon tih slika, nigdje više se nisu osjećali sigurno.
Nastavili su dalje, po toploti, iscrpljeni, gladni i žedni. Pješačili su dugo dok nisu stigli u Dubrave gdje su narednih petnaest dana boravili u šatorima.
''Tu mi je bilo najteže kada su nam dojavljivali da su ubijeni svi koji su ostali. S nama majke koje čuju da su im sinovi ubijeni, mi im pomažemo, a kako ti da pomogneš njima'', prisjeća se.
Nakon izuzetno teških 15 dana u šatorima gdje su bili okruženi srpskim vojnicima koji su tražili i odvodili muškarce i dječake, Redžija i njena porodica zaputili su se ka Srebreniku.
''U Srebreniku smo dobili ručak. Grah i kupus salatu. Ja taj grah i tu salatu neću nikada zaboraviti jer to je bio prvi obrok nakon dana i dana izgladnjivanja, a ja se sjećam, i kad' smo imali nekog brašna, nismo imali soli, mati napravi lepinice, ali ti njih možeš malo jesti dok su vruće, poslije ne možeš, sve je imalo taj okus gorčine, zato pamtim taj grah i taj kupus'', prisjeća se.
Nakon Srebrenika, Redžija je promijenila još nekoliko adresa boravka. Njena porodica i ona su tragali za drvenim napuštenim objektima i od njih su sebi pravili privremene sobe. Nadu su im davali dobri ljudi koji su ustupili svoje kuće dok se nisu snašli.
Danas Redžija živi u selu Šikulje nadomak Lukavca, a iako je prošlo 29 godina, slike Srebrenice je uvijek prate.
''Koliko god imaš godina, Srebrenica je uvijek tu. I evo kad nastupi ovaj juli, isto je ovako bilo toplo i 95. godine. Odmah ti se sve slike vrate'', dodaje.
Za one koji negiraju genocid, kaže da u sebi nemaju ljudskosti.
''Taj nije čovjek. Nema milosti u sebi. Nema ništa'', kaže kratko i jasno.
Redžija nikada ranije nije javno ispričala svoju priču, jer kako kaže, nije lako proći kroz sve ponovo. Ipak, smogla je snage ispričati dijelove kako bi se istina prenosila s generacije na generaciju i kako se nikada nikome Srebrenica ne bi ponovila.
