Petak, 19. Aprila 2024.
Tuzlanski.ba logo

Nakon 29 godina Bakir Buljugija okončao rukometnu karijeru: Ostavio neizbrisiv trag kao igrač i čovjek u brojnim klubovima

Preuzmite sliku

Nekadašnji rukometni reprezentativac Bosne i Hercegovine Bakir Buljugija prije skoro 30 godina na parketu SKPC Mejdan napravio je svoje prve rukometne korake. Danas je zvanično Buljugija odigrao svoj posljednji rukometni meč kao profesionalni igrač u dresu RK “Bijeljina”.

Gdje je god da je igrao Bakir Buljugija ostavio je neizbrisiv trag kao igrač, čovjek drug i prijatelj. Sportista u pravom smislu te riječi i primjer kakav treba da slijede buduće generacije.

Buljugija je jednostavno bio nadaren za skoro sve sportove uz upornost i pobjednički mentalitet zavidna rukometna karijera koju ima danas iza sebe bila je neizbježna.

Bio je dugo godina jedna od glavnih karika RK “Sloboda”  koja je bila nepobjediva pred domaćim navijačima u Mejdanu. Svi koji poznaju Bakira Buljugiju sigurno će za ovog sportistu imati samo riječi hvale.

  • bakir-buljugijaaaa1
  • Zajedno sa svojim saigračima kako mlađim tako i onim nešto starijim od kojih je također puno toga učio na rukometnom parketu član je RK “Veterani” u čijem će dresu onako za svoju dušu i za raju igrati prijateljske susrete.

    Oproštaj kakav zaslužuje Bakir Buljugija danas mu je upriličen na utakmici Rukometnog kluba Bijeljina čiji je Bakir bio član posljednjih pet sezona.

    Povodom okončanja profesionalne rukometne karijere puem Facebooka obratio se i sam Bakir Buljugija koji se zahvalio svima na podršci i razumijevanju.

  • bakir-buljugijaaaa
  • Poštovani prijatelji, kolege….

    Tako davne ‘94 prvi puta sam stao na parket u maloj sali SKPC Mejdan u tadašnjoj RK “Sloboda – Solana” Tuzla kod trenerka Zdravka i napravio prve rukometne korake.

    Obzirom da sam uporedo trenirao fudbal i boks, te nakon nekoliko mjeseci napuštam rukomet i okrećem se svojoj prvoj sportskoj “ljubavi”, fudbalu.

    Obzirom da je bio ratni period, nakon nekoliko mjeseci i nekoliko granata te otkazanog treninga na pomoćnom terenu stadiona “Tušanj”, igrom slučaja, na nagovor mog prijatelja Emira Ferhatbegovića u OŠ “Jusuf Jakupović” ponovo počinjem trenirati rukomet.

  • A sad uh….Naravno da je vrijeme za odlazak, možda i prije bilo, ali eto opet je teško…

    Nakon nepunih 29 godina došlo je vrijeme za oproštaj, za kraj jednog dijela života za koji sam vjerovao da nikad neće doći, ali mora, treba. Zbog zdravlja, zbog mlađih.

    Kako i kome se sve zahvaliti? Toliko Klubova, saigrača, saigrača iz reprezentacije, trenera, pomoćnih trenera, sportskih radnika i sudija i službenih lica.

    Svima veliko HVALA i na dobrom, ali i na lošem. jer i jedna i druga strana obične smrtnike, sportiste čini boljim te izgrađuje prepoznatljiv sportski identitet.

    Posebno Hvala mojim roditeljima, sestri Lejli i mojoj Jasmini koja je uz mene 22 godine, koja je tu i kad je dobro i kad je lose, svašta smo predeverali zajedno i ko zna mene zna i nju i obratno, jer uvijek smo zajedno.

    Za mene, ubjedljivo najgori period u karijeri je povreda prednjeg križnog ligamenta i operacija istog, ali i to otkrije u tebi fajtera da se vratiš još bolji i spremniji, izgradi karakter sportiste koji ne odustaje baš tako lako.

    Ako sam nekog nekad uvrijedio, povrijedio sigurno to nije bila namjera, sportista sam koji je nastojao uvijek na terenu i samo na terenu, kroz svoj individualni doprinos, pokazati da sam bolji.

  • Pokušavao sam graditi takav stav i status u ekipama gdje god sam igrao da prvo svojim primjerom pokažem učinak, sa mentalnim sklopom i emotivnim nabojem doprinesem u razvoju mladih igrača. Obožavam mlade igrače koji pokazuju visok nivo volje i htjenja za uspjehom.

    Rukomet nije individualni sport, prevladava kolektiv koji izbaci individualni kvalitet. Posebno pozicija lijevog krila, gdje isključivo zavisiš od svojih saigrača. Svi ti silni saigrači su me učinili koliko toliko boljim na terenu.

    Svlačionica mi je bila najvažnija, da smo posloženi, da vjerujemo jedan drugom, da pušemo u isti rog. 15 individualaca su ništa, ukoliko nemaju između sebe hemiju i stvorenu sinergiju. Trudim se vjerovati da sam mogao napraviti bolju internacionalnu karijeru, ali vrijeme, loš tajming ali i sreća nisu bili baš naklonjeni. Za dres reprezentacije imao bih svašta napisat, ali znaju to pojedinci.

    Ne mogu, da ne spomenem moje prijatelje Obrenka i Bogdana, ljude s kojim sam u RK Bijeljina zadnjih 5 godina i koji su mi produžili karijeru, a evo upriličili oproštaj za pamćenje.

    Hvala Vam momci!

    Tužan sam, jer je sport i rukomet moj život. Sportu sam posvećen 100%, ali s druge strane i sretan, jer ću sad imati vise vremena za svoju porodicu, za propuštene rođendane, proslave.

    A tu su i moji veterani, s njima ostajem na parketu i svlačionici, ne mogu ja bez terena. Oni imaju moj ogroman respect sa organizacionog i sportskog aspekta, do kad će me trpit, ne znam, vidjet ćemo, ali sigurno idemo dalje ..

    HVALA VAM LJUDI NA SVEMU!

    Voli Vas Vaš Bakir Buljugija – Pirana – Efenberg

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: , ,