Ponedjeljak, 15. Aprila 2024.
Tuzlanski.ba logo

Ismar Šabović za Tuzlanski.ba: Tuzla je sportski grad, Sloboda je brend, želimo titule i evropske utakmice!

Preuzmite sliku

Popularno

Rukometni klub Sloboda nastavlja nizati pobjede, postavio je standarde u cijeloj državi kada je riječ o rezultatskom, sportskom i organizacijskom segmentu, a iza svega stoji čovjek sa idejom i ambicijom.

Ismar Šabović izglasan je za predsjednika Upravnog odbora RK Sloboda 2018. godine, a od tada se Sloboda uspjela ponovo naći u društvu najboljih u prvoj ligi, postizala odlične rezultate i igrala evropske utakmice.

U razgovoru za Tuzlanski.ba otkrio je “recept” za uspjeh, situacije s kojima se sureće klub, kao i planove za narednu sezonu.

Ko je zapravo Ismar Šabović?

“Ukratko, možda vjerovatno jedina “budala” u Bosni i Hercegovini koja investira u sport, tačnije rukomet, maksimalno. Imam veliku ambiciju i ne mislim da ću stati s tim u skorije vrijeme.

Ponosan sam i otac jednog sedmogodišnjeg dječaka, u braku sam sa bivšom rukometašicom, tako da mi se sve vrti oko rukometa. Studirao sam u Americi na univerzitetu u New Yorku, a zatim sam odlučio vratiti se u BiH. Živim u Sarajevu, međutim nikada se nisam odrekao Tuzle, i dalje sam Tuzlak, lična karta mi je i dalje tuzlanska”, svoju priču je započeo Ismar Šabović.

  • Školovali ste se i živjeli izvan BiH, upoznali druge i drugačije ljude, sisteme i običaje, mogli ostati živjeti vani. Šta je ono što vas je vuklo prema BiH? Jeste li razmišljali nekada, da li ste donijeli pravu odluku?

    “Kada sve sagledam, mislim da sam donio pravu odluku vrativši se ovamo. Pred kraj rata sam otišao u Ameriku, presudni faktor je bio masakr na Kapiji. Otišao samsa 16 godina, završio srednju školu, dobio punu stipendiju na univerzitetu. Postavio sam sebi cilj- ili ću naći adekvatan posao u New Yorku ili ću se vratiti u BiH i tako je i bilo. U New Yorku nisam mogao naći nešto adekvatno, što bi me moglo podržati finansijski jedan određeni period tako da sam se vratio. Od 2001. živim u Sarajevu. Kad sagledam sve, ipak je naš mentalitet za naše područje”.

    Kako biste opisali svoj poslovni put? Je li realni sektor više odgovarao vašem karakteru i ambicijama u kojem je vidljiv poduzetnički nerv, u odnosu recimo na druge (sigurnije) poslove u javnom sektoru?

    “Što se tiče javnog sektora, smatram da nisam tog mentalnog sklopa. Moj prvi radni vijek jeste počeo u javnom sektoru, međutim nisam se tamo pronašao, iako sam imao predispozicije da budem u javnom sektoru. Uvijek sam imao poduzetnički nerv, htio sam napredovati i tako sam prešao u privatni sektor. Put je bio trnovit, počeo sam od firmi koje nisu bile u dobrom stanju, no sada se nalazim u mnogo boljim firmama. Poduzetništvo više odgovara mom karakteru, oduvijek sam bio buntovan i želio što više napredovati”.

  • U jednom od intervjua još 2016. godine rekli ste “Naša država definitivno ne olakšava mladim ljudima da postanu uspješni. Kod nas se osim rada i truda cijeni još jedna vrlina, a to je dobra ‘štela’.”  Smatrate li da je danas ista situacija? Šta je po vama potrebno za uspjeh jednog mladog čovjeka koji nema “štele”?

    “Mislim da je situacija danas još lošija. Što se tiče javnog sektora, ništa se nije promijenilo. Otišlo je mnogo mladih, ono što je ostalo je totalna metamorfoza od mladih ambicioznih ljudi do onih koji ‘ganjaju’ državne poslove kako bi našli neku siguricu. Nije više ni sigurica, ni plata nego nerad koji ja vidim danas u mladim ljudima. Ja u firmi imam u svakom momentu otvorenih 30 radnih mjesta za nekvalifikovane, kvalifikovane radnike, pripravnike i visoku stručnu spremnu, tako da nije slučaj da kod nas nikako nema posla. Mislim da omladini nedostaje ambicije za ličnim razvojem. Isto tako smatram da se u privatnom sektoru bez štele može napraviti neka karijera. Ako si radan, ambiciozan, ljudi će te prepoznati”.

    Na Skupštini kluba u junu 2018. godine izabrani ste za predsjednika Upravnog odbora RK Sloboda, kako je uopšte došlo do toga da se prihvatite ove uloge, naročito ukoliko u obzir uzmemo tadašnje teško stanje u klubu? Zašto rukomet? Zašto Sloboda?

    “Ja sam u rukometu još od 2004. godine, bio sam u Upravi Ženskog rukometnog kluba Ilidža, tu sam upoznao i suprugu. Bio sam u tom klubu do 2011. godine, tako da mi ta uloga nije strana. Na poziv mog velikog prijatelja Damira Bećirovića došao sam u Slobodu. Kada se nečega prihvatim ili ću raditi 0% ili 100%, ne mogu da doziram, rekao sam “Ili ću klub uvesti odmah u Premijer ligu ili nisam za toga”. Moj cilj je bio biti prvak, osvajati titule. Ljudi investiraju u klub da bi ostvarili neki rezultat.

    Imao sam priliku kao kadet da treniram s najboljima u Slobodi. Osim što sam iz Tuzle i volim Slobodu, Sloboda je brend. Sa poslovnog aspekta bolje je i lakše investirati u dobar i poznat brend nego u neki no name. Imate vrlo malo brendova u BiH, Sloboda je to u svim sportovima. Imate i Čelik, Željo Sarajevo, Borac Banja Luka, Velež,… Sloboda je od jedan od rijetkih klubova koji je u svim sportovima bio uspješan u određenom periodu. Tako da je i ovo bio razlog, pored onog emotivnog”.

  • Po mnogima RK Sloboda dugo u organizacionom smislu nije bila ovako uređen klub i s pravom možemo reći da trenutno spada u najorganizovanije sportske kolektive u BiH. Koji je zapravo recept?

    “Nas nema puno, tako da mi sve te obaveze podijelimo između sebe. Imamo jednog sportskog radnika Emira Osmanovića koji nama u klubu vrijedi za više ljudi, on taj posao voli, radi ga ne sa 100% nego 100.000% strasti, tako da bi to bez njega sigurno bilo teže. Sloboda Solana je i prije rata bila organizovan klub, juniori i kadeti su išli na republička i državna prvenstva gdje su imali i svog kuhara, tako da ovo za nas nije ništa strano. Međutim kada pogledamo ostale klubove u Premijer ligi, mi smo ubjedljivo najorganizovaniji, a sigurno i u drugim sportovima. To je vjerovatno i do našeg mentaliteta, od toga kako pristupamo igračima do nekih drugih stvari.

    Privatni smo finansijeri, donosimo mnogo novca, dok ostali klubovi uglavnom crpe ono što dolazi od opština i gradova. Nismo mišljenja “Ako ne može ove godine, ima sljedeća”, nego ako možemo sve ostvariti ove godine to ćemo i uraditi. Već od sljedeće godine idu novi projekti. Meni kao predsjedniku je cilj da igramo Evropske utakmice, da igramo s Olympiacosom, Kielom, Gorenjem, Barcelonom. Treba da težimo da postavljamo evropske standarde. Tuzla je sportski grad, imamo svu infrastrukturu i predispozicije da budemo sportski grad, međutim sport u BiH propada. Posjeta u Mejdanu je vrlo oskudna, osim kada je u pitanju možda neki derbi ili ekipa sa kojom postoje neke ‘tenzije’. Od 2001. godine Rukometni klub Sloboda je donio dvije titule osvajača Kupa BiH, to su jedine dvije titule u 21. vijeku kada uzmemo u obzir sve sportove u RSD Sloboda.

    U našem mandatu smo osvojili više nego 80% rukometnih klubova ikada u svojoj historiji”.

  • Svakodnevno se u sportskoj javnosti susrećemo sa informacijama o dugovanjima u sportskim kolektivima, kakvo je stanje u RK Sloboda po ovom pitanju?

    “Rukomet je drugačiji od fudbala ili košarke. Manji su troškovi, tako da nismo naslijedili neka dugovanja, mada smo morali nadoknaditi određena dugovanja prema dobavljačima, prema državi ih nije bilo. Uveli smo klub u PDV sistem, svi igrači su prijavljeni, pogotovo stranci, nemamo problema s radnim dozvolama i nemamo niti jednu marku duga ni prema kojem osnovu. To je koncept koji ja primjenjujem s poslovne strane”.

    Po mnogima investiranje u sport u Bosni i Hercegovini nije “pametna ideja”, kako vi gledate na ovaj segment? Da li bi realni sektor trebao više izdvajati za sport? Postoje li uopšte benefiti?

    “Ovo je sve iz dobre volje i namjere, nema nikakvog interesa ni dobiti. Važna je samo dobrobit Slobode, za što se i borimo. Nema Zakona o sportu i s tog aspekta nijedna privatna firma nema interesa da investira. Kada tako gledate nije pametno, međutim s druge strane postoji moralni dio. Država se sastoji i iz kulturnog i sportskog aspekta. Kroz sport se promoviše grad, zastava, kao i kroz kulturu.

    Mi još uvijek imamo stabilno finansiranje kroz neke partnere, prijatelje, poznanike i sve se zasniva na tom networkingu. Postoje situacije kada će firme platiti nešto, ali traže da se ne govori nikome da ne bi zvali i drugi i tražili. Rukomet nije globalan sport, nije popularan kao fudbal ili košarka, tako da mi to pokušavamo malo izdignuti”.

    Kakav je danas odnos sa vlastima, kantonalnim i gradskim, da li su vaša ideja i entuzijazam prepoznati, postoje li naznake da će izdvajanja za rukomet biti veća u odnosu na ranije godine?

    “Grad izdaje mnogo novca za sport u poređenju s ostalim gradovima. Međutim, grad daje grant Radničkom sportskom društvu “Sloboda”, gdje počinju problemi. Mislimo da se novac dijeli neravnopravno. U početku smo razumjeli jer je rukomet bio na dnu, no sad smo jedna od najuspješnijih ekipa u Radničkom sportskom društvu. Mi dobijamo oko 8% onoga što dobija fudbal. Prošle godine smo dobili 95.000 KM, dok je fudbal dobio preko 1 milion. Ove godine su nam rekli dati 100.000. Pokušavamo od grada da tražimo dodatna sredstva za RSD kako bi dobili određena sredstva za sljedeću sezonu i imali bolje rezultate u evropskim takmičenjima. Problem je što je fudbal skup, a ulaganja ne daju rezultate.

  • Nisam pobornik da se ogromna sredstva iz budžeta grada izdvajaju jer grad ima obavezu i prema infrastrukturi, ali smatram da grad treba da bude plodno tlo za otvaranje i razvijanje firmi koje će finansirati klubove. To savršeno funkcioniše u Zapadno-Hercegovačkom kantonu, gdje se raspoređuje koja će firma finansirati koji sport. Kada bi svako od sportova dobijao direktan grant od grada, mislim da bi to bilo bolje raspoređeno i da se uz to, naravno, boduje i uspjeh.

    Omjer je 75% privatnog finansiranja, a 25% ostalog. Najviše nas podržava BH Telecom, kao i BHTV prijenosima utakmica rukometne Premijer lige BiH.

    U Mejdanu smo smješteni u Malu dvoranu jer je Velika predviđena uglavnom za košarku. Sljedeće godine ćemo imati i RK Sloboda II koja će se takmičiti u Federalnoj ligi, no za njih nemamo trenažni program jer nemamo termine za treninge. Svi timski sportovi, osim košarke, su u maloj dvorani tako da je taj raspored prenatrpan. Ove godine smo se uspjeli izboriti za produženje postojećih termina zahvaljujući upornosti novog trenera. Zamislite da u cijeloj Tuzli, osim Katoličkog školskog centra nemate dvoranu koja je u dimenzijama rukometa i onda je vrlo teško organizovati škole rukometa”.

    Koji su kratkoročni a koji dugoročni planovi kluba? Bićemo konkretniji i direktniji. Može li titula prvaka stići u Grad soli?

    “Mora stići”, rekao je Šabović kroz smijeh.

    “Mi smo u pohodu na titulu, borimo se sa konkurentima, jakim ekipama, sa nesportskim segmentima, sudijama, savezom,… Četvrtu godinu zaredom smo u final four-u Kupa BiH, neće biti lako, ali ponovo želimo osvojiti tu titulu. Želimo sljedeće godine napraviti još bolju ekipu, kadrovski se stabilizujemo, želimo promijeniti što manje igrača, a što više unaprijediti igru.

  • Uvijek smo čekali da prvo prođe sezona da bismo doveli igrače, a do tada većina igrača već sebi nađe neki angažman. Ove godine smo željeli do juna završiti sa sklapanjem ekipe za narednu sezonu, tako da smo već i počeli. Ako uspijemo ostvariti ovaj jedan transfer to će biti historijski transfer u bilo kojem sportu u Bosni i Hercegovini. Već smo ušli u neke pregovore, tako da postoji šansa.

    Uspjeli smo dovesti eminentne trenere u BiH, od Zorana Kastratovića, Pere Miloševića, to su treneri svjetske klase. Mislim da igračima treba biti čast i privilegija, osim što igraju profesionalno, da uče od tih trenera. Želimo ostvariti dobar rezultat, Sloboda je postojala prije mene i postojat će poslije mene i naposljetku će i dobiti titule koje zaslužuje.

    Postavili smo standarde u cijeloj BiH i rezultatske i sportske i organizacijske. Titula će doći u Tuzlu, Sloboda će biti prvak“, zaključio je Ismar Šabović u razgovoru za Tuzlanski.ba.

    (Razgovarala: Jasmina Ibrahimović | Tuzlanski.ba)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje