Nedjelja, 28. Aprila 2024.
Tuzlanski.ba logo

Borba s postporođajnom depresijom i anksioznošću: Iskustvo majke

Preuzmite sliku

Popularno

Postporođajna depresija i anksioznost nije nešto što se javilo zadnjih godina, ona postoji oduvijek, ali se u posljednjih nekoliko godina dosta više čuje o njoj.

Borba s postporođajnom depresijom može biti mučna i dugotrajna, ukoliko se na vrijeme ne dijagnosticira i na vrijeme ne krene s njenim rješavanjem. Istraživanja, ali i iskustva onih koji su prošli ili prolaze kroz postporođajnu depresiju, kažu da je sama dijagnostika postporođajne depresije veliki i prvi korak ka rješavanju ovog zdravstvenog problema.

Saradnja doktora i pacijenata trebala bi biti usmjerena ka ranom prepoznavanju ove depresije, kako bi se njoj moglo pravovremeno pristupiti.

Psychology Today donosi priču o dvostrukom iskustvu posporođajne depresije Erin O’Connor, direktorice programa obrazovanja u ranom djetinjstvu Univerziteta u New Yorku.

“Nedavno sam gledala fotografije iz vremena kada su moje djevojčice bile tek rođene. Na svim fotografijama se smiješim i izgledam ushićeno, a na toliko sam nivoa bila. Također sam patila od postporođajne depresije (PPD) i anksioznosti,” započinje Erin.

  • Kaže da ju je s prvom kćerkom bilo strah napustiti kuću. Da je bila sam uvjerena da će je ispustiti ili će neko auto preskočiti ivičnjak i naletjeti na njena kolica, prenosi Tuzlanski.ba.

    Pojava postporođajne depresije i paraliza strahom

    “Na mnogo načina sam bila paralizirana strahom za njenu sigurnost,” zaključuje Erin.

  • Ona dalje ističe da je očekivala sam da će biti opuštenija sa drugim djetetom. No, uvukli su se isti osjećaji straha i nesigurnosti.

    “Moja druga beba je neko vrijeme morala provesti na neonatalnoj jedinici intenzivne njege (NICU), što je pogoršalo moje osjećaje tjeskobe i depresije,” objašnjava Erin.

    Ipak, nisu svi osjećaji bili povezani s bebinim boravkom na intenzivnoj njezi. Erin je bila jako zabrinuta da neće moći zaštititi obje svoje kćerke i da će to biti previše za nju.

    Također, ističe da se plašila za sigurnost svoje starije kćerke, bila je opsjednuta time s kim razgovara na telefon. To osjećanje je potrajalo je sve, dok nije započela terapiju s psihologom i pronašla podršku grupe na društvenim mrežama.

  • Sama spoznaja da su mnoge od mojih invazivnih misli i tjeskobe povezane s porodom, te da ima još osoba koje prolaze kroz ovakvo stanje, pomogla mi je da se osjećam manje usamljeno i uplašeno.

    Izlazak iz bolnice i iskustvo postporođajne depresije kao biološkog i nebiološkog roditelja (majke)

    “Kad sam s obje svoje djevojčice izlazila iz bolnice, nisam bila podvrgnuta analizi za postporođajnu depresiju. U slučaju moje prve kćeri, nju sam rodila, dok smo drugu kćer posvojili. S obzirom na to da sam iskusila postporođajnu depresiju i kao biološki i kao nebiološki roditelj (majka), usklađena sam s potrebom za testiranjem na depresiju i anksioznost za oba partnera,” navodi Erin.

    Čak 20 posto porodilja doživi postporođajnu depresiju, uključujući otprilike 7 do 9 posto očeva i otprilike 10 do 12 posto posvojenih roditelja doživi postporođajnu depresiju. Međutim, samo osam država zahtijeva od bolnica pregled majki koje su obuhvaćene Medicaidom za PPD, a nijedna država to ne zahtijeva za roditelje koji ne rađaju dijete.

  • Dijagnoza kao prvi korak ka pružanju podrške 

    Dijagnoza nije dovoljna, ali može biti važan prvi korak u pružanju podrške onima koji pate od postporođajne depresije i tjeskobe usvajanja.

    Rana intervencija može biti ključna za sprječavanje pogoršanja simptoma. Nadalje, pronalazak zajednice koja pruža podršku i koja je također doživljava postporođajnu depresiju i anksioznost može pomoći kod prevazilaženja osjećaja usamljenosti.

  • Poticanje bolnica na provjeru bioloških i nebioloških roditelja u bolnici može biti prvi korak u važnoj inicijativi za bolju podršku mentalnom zdravlju roditelja s malom djecom.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje