Postporođajna depresija i anksioznost nije nešto što se javilo zadnjih godina, ona postoji oduvijek, ali se u posljednjih nekoliko godina dosta više čuje o njoj.

Borba s postporođajnom depresijom može biti mučna i dugotrajna, ukoliko se na vrijeme ne dijagnosticira i na vrijeme ne krene s njenim rješavanjem. Istraživanja, ali i iskustva onih koji su prošli ili prolaze kroz postporođajnu depresiju, kažu da je sama dijagnostika postporođajne depresije veliki i prvi korak ka rješavanju ovog zdravstvenog problema.

Saradnja doktora i pacijenata trebala bi biti usmjerena ka ranom prepoznavanju ove depresije, kako bi se njoj moglo pravovremeno pristupiti.

Psychology Today donosi priču o dvostrukom iskustvu posporođajne depresije Erin O’Connor, direktorice programa obrazovanja u ranom djetinjstvu Univerziteta u New Yorku.

“Nedavno sam gledala fotografije iz vremena kada su moje djevojčice bile tek rođene. Na svim fotografijama se smiješim i izgledam ushićeno, a na toliko sam nivoa bila. Također sam patila od postporođajne depresije (PPD) i anksioznosti,” započinje Erin.

Kaže da ju je s prvom kćerkom bilo strah napustiti kuću. Da je bila sam uvjerena da će je ispustiti ili će neko auto preskočiti ivičnjak i naletjeti na njena kolica, prenosi Tuzlanski.ba.

Pojava postporođajne depresije i paraliza strahom

“Na mnogo načina sam bila paralizirana strahom za njenu sigurnost,” zaključuje Erin.

Ona dalje ističe da je očekivala sam da će biti opuštenija sa drugim djetetom. No, uvukli su se isti osjećaji straha i nesigurnosti.

“Moja druga beba je neko vrijeme morala provesti na neonatalnoj jedinici intenzivne njege (NICU), što je pogoršalo moje osjećaje tjeskobe i depresije,” objašnjava Erin.

Ipak, nisu svi osjećaji bili povezani s bebinim boravkom na intenzivnoj njezi. Erin je bila jako zabrinuta da neće moći zaštititi obje svoje kćerke i da će to biti previše za nju.

Također, ističe da se plašila za sigurnost svoje starije kćerke, bila je opsjednuta time s kim razgovara na telefon. To osjećanje je potrajalo je sve, dok nije započela terapiju s psihologom i pronašla podršku grupe na društvenim mrežama.

Sama spoznaja da su mnoge od mojih invazivnih misli i tjeskobe povezane s porodom, te da ima još osoba koje prolaze kroz ovakvo stanje, pomogla mi je da se osjećam manje usamljeno i uplašeno.

Izlazak iz bolnice i iskustvo postporođajne depresije kao biološkog i nebiološkog roditelja (majke)

“Kad sam s obje svoje djevojčice izlazila iz bolnice, nisam bila podvrgnuta analizi za postporođajnu depresiju. U slučaju moje prve kćeri, nju sam rodila, dok smo drugu kćer posvojili. S obzirom na to da sam iskusila postporođajnu depresiju i kao biološki i kao nebiološki roditelj (majka), usklađena sam s potrebom za testiranjem na depresiju i anksioznost za oba partnera,” navodi Erin.

Čak 20 posto porodilja doživi postporođajnu depresiju, uključujući otprilike 7 do 9 posto očeva i otprilike 10 do 12 posto posvojenih roditelja doživi postporođajnu depresiju. Međutim, samo osam država zahtijeva od bolnica pregled majki koje su obuhvaćene Medicaidom za PPD, a nijedna država to ne zahtijeva za roditelje koji ne rađaju dijete.

Dijagnoza kao prvi korak ka pružanju podrške 

Dijagnoza nije dovoljna, ali može biti važan prvi korak u pružanju podrške onima koji pate od postporođajne depresije i tjeskobe usvajanja.

Rana intervencija može biti ključna za sprječavanje pogoršanja simptoma. Nadalje, pronalazak zajednice koja pruža podršku i koja je također doživljava postporođajnu depresiju i anksioznost može pomoći kod prevazilaženja osjećaja usamljenosti.

Poticanje bolnica na provjeru bioloških i nebioloških roditelja u bolnici može biti prvi korak u važnoj inicijativi za bolju podršku mentalnom zdravlju roditelja s malom djecom.