Petak, 1. Marta 2024.
Tuzlanski.ba logo

Jedino viseće groblje na svijetu zbog kojeg mnogi žele posjetiti ovo izolovano selo

Preuzmite sliku

Posljednjih godina Sagadu su počeli posjećivati znatiželjni putnici i turisti, pa možemo reći da su se pokojnici pobrinuli da njihovi potomci i suseljani dobiju prijeko potreban ekonomski poticaj.

Na najvećem filipinskom otoku Luzonu, u zabačenom selu Sagada, do kojeg od Manile treba devet ili više sati vožnje (i to ako vas vrijeme posluži), živi narod Igorota, čija je pogrebna tradicija toliko posebna da je postala turistička atrakcija.

U pogrebnom ritualu, za koji se vjeruje da je stariji od dvije hiljade godina, sanduci pokojnika se ne ukopavaju, nego se privezuju ili vješaju o litice visoko nad zemljom.

Takav pogrebni obred jedinstven je na Filipinima, ali takve su se prakse tokom istorije često sretale u dijelovima Kine i Indonezije. I dok je drugdje ta tradicija napuštena, u Sagadi ona i dalje živi. Iako danas ima puno manje ukopa s visećim sanducima nego u prethodnim generacijama, Igoroti vjeruju da će se tradicija nastaviti, prenosi punkufer.hr.

  • Posljednjih godina Sagadu su počeli posjećivati znatiželjni putnici i turisti, pa možemo reći da su se pokojnici pobrinuli da njihovi potomci i suseljani dobiju prijeko potreban ekonomski poticaj.

    Pogrebni običaj Igorota započinje i prije nego što osoba umre. Stariji iz drvenih trupaca ručno oblikuju svoj sanduk i rezbare ga, najčešće upisujući svoje ime kako bi se znalo ko u njemu leži. Ako je osoba bolesna ili preslaba da sama pripremi sanduk, pomaže joj porodica.

    Nekada su sanduci bili kraći, tek oko jedan metar dužine, pa se nerijetko trebalo polomiti pokojnikove kosti kako bi stao u tu premalenu kutiju. Ali, iako zvuči okrutno, simbolika kratkih ljesova bila je u tome da se “sve vraća svome početku”, odnosno pokojnik se vraća u položaj fetusa, u kojemu je i došao na svijet. Danas su viseći sanduci obično veći – dugi su otprilike dva metra, ali ostali elementi tradicije ostali su nepromijenjeni.

  • Prije nego što se mrtvac položi u lijes, stavlja ga se u drvenu “stolicu smrti”, veže ratanovim lišćem i vinovom lozom i pokriva dekom. Tijelo se dimi kako bi se odgodilo njegovo raspadanje na nekoliko dana da bi rodbina mogla odati počast.

    Za to vrijeme u liticu se na mjesto gdje će se objesiti novi sanduk zabijaju klinovi koji će ga držati. Vjeruje se da što su mrtvi postavljeni više, veća je šansa da njihovi duhovi dosegnu višu razinu u zagrobnom životu.

    Do mnogih mjesta na kojima su sanduci teško je doći, ali možda je tako i bolje – i iz poštovanja prema preminulima, ali i zbog sigurnosti.

    Iako su neki sanduci stariji od stotinu godina, izgled groblja stalno se mijenja jer drveni sanduci trunu i raspadaju se, a konačno sasvim padnu sa svojih vrletnih “balkona”. (Tuzlanski.ba)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje