Naravno, na sam spomen akronima NASA prvo ćete uzviknuti: „A, to su oni što putuju svemirom“. I bit ćete u pravu, jasno.

No, NASA je zaslužna i za brojne nevjerovatne izume koje danas svakodnevno koristimo, a ovo su samo neki od njih.

Memorijska pjena

Aeronautički inženjer po imenu Charles Yost je 60 – ih angažiran da pomogne NASA-inom istraživačkom centru Ames u razvoju sjedala u zrakoplovu koja bi mogla apsorbirati energiju sudara i povećati šanse putnika za preživljavanje. Yost je stvorio posebnu vrstu plastične pjene koja je imala naizgled čudesnu sposobnost da se deformira i apsorbira ogroman pritisak, a zatim se vrati u svoj izvorni oblik.

Istraživači su otkrili da “slow springback” pjena, kako su je u početku zvali, ne samo da putnike čini sigurnijima, već i višesatno sjedenje na dugim letovima čini udobnijim jer omogućuje ravnomjerniju raspodjelu tjelesne težine. Danas, ova pjena ima široku primjenu, pa je vrlo lako moguće kako i u svojim domovima imate upravo jastuk od memorijske pjene.

Antikorozivni premaz

Jedan od izazova s istraživanjem svemira je da oprema mora izdržati radikalne uvjete, od topline do ekstremne hladnoće. Iznenađujuće, jedna od najrazornijih sila je korozivni učinak oceanskih prskanja i magle pune slane vode koji je prijetio uređajima u lansirnom centru na Floridi. Srećom, u 1970-ima, istraživači iz Goddard Space Flight Centra otkrili su da bi premazivanje opreme zaštitnim slojem koji sadrži cinkovu prašinu i kalijev silikat spriječilo skupo hrđanje.

Desetljeće poslije, premaz je nanošen na nosače mostova, cjevovode, naftne platforme, opremu za dokove, plutače, okvire kamiona tegljača, pa čak i na vanjske dijelove tenkova američke vojske. No možda najslavnija primjena premaza dogodila se sredinom 1980-ih, kada je više od 800 litara premaza naneseno na unutrašnjost Kipa slobode, kako bi se spriječilo daljnje propadanje kultnog spomenika.

Leće (za naočale) otporne na ogrebotine

Možda se čini teško za povjerovati, ali postojalo je vrijeme kada su se naočale zapravo izrađivale od stakla. Ne samo da su bile teške, nego ako bi osobu koja ih nosi nečim udarila, leća bi se razbila i izbacila sitne, po vid opasne krhotine stakla. Iz tog je razloga 1972. godine američka Uprava za hranu i lijekove proglasila kako sve sunčane naočale i dioptrijske leće moraju biti otporne na lomljenje, što je u biti natjeralo proizvođače leća da prijeđu na izdržljiviju plastiku.

Plastika je pružala bolju optiku i bolje apsorbirala ultraljubičasto svjetlo, ali postojao je jedan problem: plastične leće bilo je frustrirajuće lako ogrebati. Tu je uskočio NASA-in naučnik Ted Wydeven iz istraživačkog centra agencije Ames. Dok je radio na sistemu za pročišćavanje vode za svemirske letjelice, Wydeven je obložio filtar tankim, plastičnim filmom, koristeći električno pražnjenje organske pare.

Dobiveni premaz bio je iznenađujuće čvrst, a NASA je iskoristila koncept za razvoj premaza otpornog na abraziju za vizire svemirskih kaciga i zrakoplovnu opremu. Godine 1983. Foster-Grant, proizvođač sunčanih naočala, komercijalizirao je premaz otporan na ogrebotine.

Inzulinska pumpa

Šta je zajedničko NASA-i i dijabetesu? Za početak, agencija je olakšala liječenje bolesti zahvaljujući istraživačima koji su radili na letjelici Mars Viking. U to je vrijeme mogućnost putovanja dalje u svemir također predstavljala izazove u praćenju zdravlja astronauta, što je potaknulo tim da pronađe nove načine za nadzor vitalnih znakova astronauta.

Slični sistemi praćenja usvojeni su za pomoć u liječenju pojedinaca s dijabetesom ovisnim o inzulinu, također poznatom kao dijabetes tipa 1. Kao rezultat rada Centra za svemirske letove Goddard, medicinski stručnjaci stvorili su implantirane uređaje koji mogu pratiti razinu šećera u krvi osobe i slati signale za otpuštanje inzulina u njegovo ili njezino tijelo kada je to potrebno. Tehnologija, danas poznata kao inzulinska pumpa, pomaže u praćenju zdravlja ljudi koji boluju od dijabetesa od kasnih 80-ih.

Izum se razlikovao od prijašnjih dozatora inzulina po tome što je uređaj ljudima nudio unaprijed programiranu dozu koja se mogla prilagoditi na temelju potreba osobe. Također je uklonio potrebu za dnevnim injekcijama inzulina

Filteri za vodu

Iako astronauti obavljaju svoje poslove kilometrima daleko od Zemljine površine, još uvijek se oslanjaju na osnovne potrepštine koje možda uzimamo zdravo za gotovo. Uzmimo za primjer čistu vodu. Kako NASA osigurava da je voda koju piju astronauti sigurna?

Ovo je pitanje potaknulo agenciju da stvori posebne filtere za vodu 1970-ih kako bi astronauti imali čistu vodu u svemiru. U suradnji s firmom Umpqua Research Company u Oregonu, NASA je izradila filtere koji koriste jod za čišćenje zaliha vode iz šatlova.

Tehnologija, nazvana Microbial Check Valve, dobila je zamah u pročišćavanju vode za gradska vodovodna postrojenja. Utrla je put za osmišljavanje drugih načina za filtriranje resursa za ljudsku potrošnju. Takvi filteri postaju posebno važni u područjima gdje su kemikalije onečistile zalihe podzemne vode. (punkufer.hr)