Utorak, 28. Maja 2024.
Tuzlanski.ba logo

Evo kako je s padom francuskog cara otpočela je moderna historija Evrope

Preuzmite sliku

Ovaj korzički sitni plemić pronašao je svoj put do političke pozornice Francuske u toku Francuske revolucije, a njegovo djelovanje postavilo je temelje današnjeg društva.

Evropa prije Napoleona bila je Evropa plemića, kraljeva i careva, a samo sto godina kasnije postala je Evropa građanstva i kontinent nacija.

Napoleonov efekt na historiju svijeta teško se može dočarati u jednom kratkom tekstu. Za Poljake je bitan jer im je stvorio novu državu, radi njega u velikoj mjeri postoji današnja Belgija, bez njega bi se ujedinjenje Italije i Njemačke dogodilo vjerovatno puno kasnije, a moguće da bi te zemlje danas imale neke potpuno druge granice.

Južna Amerika ostala bi još dugo pod Španjolskom, a Venecija bi možda i danas postojala kao mini država koja vlada istočnom obalom Jadrana. Gotovo svuda u Evropi i van nje granice su mijenjane radi Napoleona, a njegova ostavština još više je djelovala na društvo.

12. aprila 1814. godine Napoleon odlučuje abdicirati nakon gubitka u ratu.

Prije nego su se evropski vladari mogli riješiti Napoleona morali su preživjeti gotovo dvadeset godina ratovanja u kojima su gotovo uvijek gubili i morali gledati kako Napoleon kreira novu, modernu Evropu pred njihovim očima.

Moderna historija nakon Napoleona

Napoleonov pad povezan je s neuspješnom invazijom na Rusiju 1812. kada je, uprkos vojnim uspjesima, doživio katastrofalan poraz radi povlačenja kroz neprijateljski teritorij. Ranije bitke uglavnom bi završavale brzom pobjedom francuske vojske, no Rusi, poučeni ranijim iskustvima, više su se povlačili nego što su ratovali prsa o prsa.

Računali su na vremenske prilike i kada je započela zima, francuska vojska nije bila adekvatno opremljena da se suoči sa surovim ruskim vremenom. Od 600 000 vojnika koji su sudjelovali u ruskoj kampanji, kući se vratilo njih 80 000.

Koalicijska vojska protiv Napoleona uskoro je krenula na Pariz. Premda je Napoleon okupio novu vojsku i htio još ratovati, njegovi zapovjednici uvjerili su ga da je sada najbolje abdicirati. 11. aprila potpisan je ugovor u Fontainebleauu i dogovoreno je da Napoleon treba preseliti na Elbu gdje će vladati uz par svojih zapovjednika i porodice.

Napoleon se ubrzo vratio i ponovo zaratio s ostalima, no u toj bici nije pobijedio i prognan je još jednom, ovaj put na otočić Sv. Helena u južnom Atlantiku.

Evropski kraljevi time su završili njegovu tiraniju i činili sve što je moguće da vrate Evropu u stanje prije Francuske revolucije. Vladali su po despotskom modelu: gasili novine, zatvarali svakoga ko je pozivao na revoluciju i međusobno surađivali samo kako bi suzbili svaki korijen nacionalizma i liberalizma u Evropi.

Međutim, ostavština Francuske revolucije i širenje tih ideala nadživjeli su i samog Napoleona. Restaurirani svijet evropskih apsolutnih vladara počeo je postepeno pucati. Prvo su Francuzi digli revoluciju 1830. i smijenili kralja kojeg su im vratili evropski reakcionari, a onda su ponovo smijenili i novog kralja 1848. jer se i taj počeo ponašati autokratski.

Time su inspirirali masovne proteste koji su se proširili cijelom Evropom. Na Siciliji Italijani žele smijeniti kralja, u Milanu Italijani više ne žele Austriju, Beč više ne želi Metternicha, a u Berlinu se poziva za ujedinjenje Njemačke. Budimpešta proglašava Mađarsku Republiku, Danska ustavnu monarhiju, a Rumuni se bune protiv osmanske vlasti.

Napoleonovo carstvo okončano je nakon 10 godina, no svijet kojeg je skrojio ponovo je zaživio u drugoj polovici 19. stoljeća. Nacionalizam je omogućio stvaranje Italije i Njemačke te najavio buduću propast Austrijog, Ruskog i Osmanskog Carstva.

Moderna historija Evrope je počela. (Index.hr)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje