Sredina je avgusta i u Sarajevu je teško pronaći slobodan sto u kafiću. Sarajevo film festival udahnuo je život u pluća grada, čijim omiljenim šetnicama, od Ferhadije ka Baščaršiji, mile hiljade turista iz ko zna kojih sve zemalja, započinje 100posto.hr reportažu o Sarajevu.
Užurbani konobari raznose pića, restorani rade punim kapacitetima, a ušminkanim gradom širi se neodoljiv miris jedinstvenih i neponovljivih, sarajevskih ćevapa, dok se na crvenom tepihu ispred Narodnog pozorišta očekuju neke od najvećih zvijezda filma.
No kad se pogase svjetla reflektora i zamota se crveni tepih, kad nestane turističkog šušura i galame, kako se živi u ovom gradu, svijetu poznatom po najdužoj opsadi u historiji modernog ratovanja? Pitate li Sarajlije reći će vam - teško. Pa u svom prepoznatljivom duhu nastaviti - ali živi se.
"Čini mi se nekada da su divlji potjerali pitome. Iz Sarajeva sam, ali sve više izbjegavam kafiće u centru grada. Nemam zašto tamo otići. Preuzeli su ih ljudi čija je kultura drugačija od naše, kojima nije problem baciti opušak na cestu, a Sarajlije su se povukle i druže se po kućama. Kao da smo prepustili svoj grad", govore mi na festivalskom trgu tri moje sugovornice.
U dobrom sam društvu, kafu ispijam sa Senkom Kurt, legendarnom novinarkog tiražnog sarajevskog Dnevnog Avaza, Emelom Burdžović - zvijezdom informativnog programa N1 televizije i Majom Čengić, poznatom sarajevskom televizijskom voditeljicom sa BHRT-a. U Sarajevu sam bio sigurno desetak puta i grad me je uvijek oduševio. No, jedno je biti turist, a drugo svakog dana ovdje živjeti.
Ide li na bolje, pitam ih.
Kažu kako je Sarajevo u posljednih desetak godina doživjelo brojne promjene, a najviše su upravo one, kulturološke prirode. O njima se u Hrvatskoj malo zna. Za Sarajevo čujemo kada se dogodi kakav obračun ili kada netko od hrvatskih političara ili celebritija odluči prošetati gradom. Malo se zna o onim stvarima koje čine život grada. Poput činjenice da je sve do nedavno bilo sasvim razumno usred bijela dana očekivati redukciju pitke vode. Nema toga više, kazuju moje sagovornice, a uvjeravaju me kako je i kriminal sve rjeđa pojava, otprilike u mjeri kakva bi se i očekivala u jednoj metropoli. No osjeća se kako je nacionalnost bitna stvar u ovom, nekada multietničkom i multinacionalnom gradu.
Sarajevo je i danas multietničko, u miru u njemu žive sva tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, no podjele se ipak osjećaju. Osim toga, u gradu je, puno više nego prije možda 10-15 godina, sve češći prizor muslimanki potupno prekrivene glave, a nekad i čitavog lica. Još je prije desetak godina vrhunska, a danas na žalost pokojna, reporterka Jutarnjeg lista Željka Matković svojedobno zapisala kako se iznenadila vrativši se među svoju sarajevsku raju kada je ustanovila da je to bio 'prvi tulum na kojem je ostalo piva, a ponestalo cedevite
Nedostatak kvalitetne infrastrukture
"Nekada davno, prije rata, nisam uopće obraćala pažnju na nečije ime ili prezime. A sada je ono način identifikacije, čim čuješ nečije ime znaš kojem narodu pripada. Tačno se zna ko je ko, a pritom je tu prisutno i puno licemjerja. Jer, kako nego licemjerjem nazvati nekoga ko ti po čitav dan propovijeda islamske vrijednosti i najveći je Bošnjak od svih, a onda ga u 2 ujutro sretneš kako mrtav pijan izlazi iz kafane".
Ono što Sarajlije muči, kazuju mi, nedostatak je kvalitetne javne infrastrukture. Naravno, svoj danak uzima i siromaštvo, pa je baš nedavno objavljeno kako svaki šesti stanovnik BiH navečer liježe gladan, jer si obrok ne može priuštiti.
"Pa mi se vozimo u tramvajima i autobusima koje je Evropa otpisala kao višak, a jedva da su tehnički ispravni. Mi smo ovdje u BiH apsurd doveli do apsurda, toliko da je postao simpatičan. Evo, pazi ovo. Prema Daytonu, Bosna je jedina zemlja na svijetu koja je sastoji od 101 posto teritorija. Tako 49 pripada Republici Srpskoj, 51 posto Federaciji, a 1 je posto Brčko Distrikt. Sve zajedno - 101 posto. Pa ti budi normalan", govore moje sarajevske prijateljice.
Vidi se da vole svoj grad i da mu istinski pripadaju. Sumnjičave su kada ih ispitujem o gradskim problemima jer ne žele da se o Sarajevu loše govori. Ali, kažu, dosta im je da se politika u sve miješa. Pričaju mi tako jednu uobičajenu sarajevsku priču. Dok se drugi, kazuju mi, bave političkim problemima, roditelji razmišljaju hoće li svoje dijete u zoološki vrt odvesti u Zagreb ili Beograd. Treće opcije nema žele li da dijete, da stvar opet vodimo u vode apsurda, vidi žirafu.
Sarajevo je i jedan od rijetkih, ako ne i jedini, grad kroz koji prolazi 'državna' granica, pa je dio grada u Federaciji Bosni i Hercegovini, a dio u Republici Srpskoj. Dayton tako rekao. No, koliko se podjela na Sarajevo i Istočno Sarajevo osjeća u svakodnevnom životu?
"Istočno Sarajevo najveći je grad na svijetu, ako gledaš Karadžićeve granice, a opet u njemu nema ništa. Osim jedne ceste, koju neki koriste kako bi lakše izašli iz grada. Ali, podjela je velika. Jer žive komšija do komšije, a jedan u Sarajevu, drugi u Istočnom Sarajevu, pa vodu i komunalije plaćaju svaki u drugoj državi, svatko dobiva drugačiji račun", objašnjavaju naše sugovornice.
Brojanje krvnih zrnaca, jedan od najutreniranijih sportova u susjednoj nam zemlji, često je još jedan uzrok apsurda.
Jedna naša sugovornica tako je dijete iz miješanog braka, dijelom Bošnjakinja, a dijelom Hrvatica. To joj, uglavnom, nimalo ne smeta, jer nije od onih što identitet vezuju uz nacionalnost. Ali nam ukazuje na jedan, za ovaj kraj svojstven fenomen.
"Eto, ja recimo nikada ne mogu postati predsjednica BiH. Jer njih se bira iz redova Bošnjaka, Hrvata ili Srba. A ja sam oboje, odnosno, ne mogu ući ni u jednu skupinu. Nikad od mene državnika", kroz smijeh nam govori.
Čini se kako će proći još mnogo čuda ispod mostova na Miljacki prije no što Sarajevo postane funkcionalan grad. Ali i u ovakvom, kakav je danas, teško je ne primijetiti ono što ga je oduvijek činilo - jedinstven humor, opušten pristup životu i samo Sarajlijama svojstvenu inteligenciju. (100posto.hr)
