Jedna od najtužnijih priča iz proteklog rata u Sarajevu je priča o sarajevskim Romeu i Juliji, Admiri Ismić i Bošku Brkiću.
Ubijeni su 18. maja 1993, dok su pokušavali pobjeći iz ratnog Sarajeva i ostavljeni, osam dana, da mrtvi, u zagrljaju, leže na ljetnoj ulici Sarajeva. Njihova priča potresla je cijeli svijet.
O Admiri i Bošku 1994. snimljen je i dokumentarni film, međunarodni, s Kanađanima na čelu. U filmu su ispričani detalji o ovoj velikoj ljubavi, od njihovog prvog poljupca do dana smrti. U filmu govore njihovi roditelji, sestre, prijatelji, komšije... a doznaje se i koju je ulogu u njihovom životu imao Ismet Bajramović Ćelo.
Potresna priča iz ovog filma, o dječaku i djevojčici koja počinje na početku 1984., kada su se u Sarajevu, na zabavi povodom novogodišnje noći, Boško i Admira prvi put poljubili.
Reporter Reutersa Kurt Schork je 1993. godine prvi napisao reportažu o ljubavi dvoje mladih iz Sarajeva, a njihova tragična smrt opjevana je čak i u dalekom Japanu.
Od pjesme Billa Maddena, u kojoj je opjevao njihovu smrt, izložbe "Zagrljaji" umjetnika Safeta Zeca, napisani su brojni članci u svjetskim medijima, snimani su filmovi u kojima je predstavljena njihova priča počev od naše države, ali i država širom svijeta.
Kada je riječ o priči o sarajevskim Romeu i Juliji nezaobilazna je i pjesma Zabranjenog Pušenja, koja je bila najavni singl njihovog desetog studijskog albuma naziva "Radovi na cesti".
Početkom maja 1993., Boško je dobio poziv na ispitivanje u policijsku stanicu i prepao se najgoreg. Imao je 72 sata da se javi, prije nego što ga uhapse. Odlučio je da će pobjeći, zajedno s Admirom: skrili su se u stanu njene nane, dok im Ćelo ne sredi da napuste grad.
Strašnog datuma, 18. maja 1993., Admira je stigla u kuću roditelja. Njena majka kaže da se najteže rastala s mačkom Žućom. S ocem se nije pozdravila, jer on nije odobravao pomisao na bijeg. Potom su se spakirali u stanu njene nane, imali su malo stvari i nešto njenog nakita. Nešto novca ušili su u odjeću. Njena nana se sjeća da su joj mahnuli, ušli u auto i otišli. Čekala je poruku da su stigli, da je sve uredu, ali nikad je nije dobila.
Pismo koje je Admira ostavila majci:
- Draga majko, mi odlazimo večeras i sve što se desi je Božija volja. Zvat ću te čim pređemo tamo. Brinem se za tebe i za Žuću. Pričali smo kad se rat završi, vratit ćemo se i sve će biti kao prije. Kao da rata nije bilo. Ne brini za mene, brini o sebi, tako će meni biti lakše.
Volim te mnogo,
Tvoja Admira.
Ćelo će "razmjenu" dogovoriti sa dva Srbina na Grbavici. Jedan, Milkan Gaborović, čekao je da mu Ćelo "pošalje" i tetku i rođake, a drugi, Saša Bogdanović, prisjeća se kako je sve bilo dogovoreno, da niko neće pucati.
Zagrlila ga je, i onda je nastupila tišina
Ćelo tvrdi kako je Bošku rekao da mora sačekati da padne mrak.
- Morali su proć' međuzonu (Vrbanja most, op.a.) gdje je bilo četiri, pet vojski. Caco, MUP, specijalne jedinice MUP-a, HVO, četnici... ko će to sve uvezati...
Dino Ćapin, komandant hrvatske jedinice koja se borila uz Armiju BiH kaže kako ih je gledao s obližnjeg krova. Saša Bogdanović dodaje kako je zviždao Bošku, a ovaj je zviždao meni.
- Trčkarali su i skakutali... kao da su se igrali. Kad su došli do raskrsnice, samo smo čuli pucanj, snajper, metak je udario ispred njihovih nogu.
Ćapin dodaje da je Boško umro na licu mjesta, a Admira je bila ranjena.
- Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, i onda je nastupila tišina.
- Teško mi je pričati o tome. Volio sam ih oboje. Krivo mi je što me nije poslušao... - govori Ćelo.
- I dalje ne vjerujem da su mrtvi. Kako tako mladi ljudi nestanu tako nasilno, zbog jednog neljudskog poteza. Monstruoznog čina. Ljubav ipak ne može pokoriti sve. Ne može pobijediti one koji ne vjeruju u ljubav. A ovi, koji pucaju na nas, ne vjeruju u ljubav - kazivao je poslije njen otac.
U srpskoj vojnoj mrtvačnici bili su zavedeni kao brojevi - 250 i 251.
Srpski vojnici odbili su želju roditelja da se djeca sahrane u Sarajevu. Sahranili su ih na vojnom groblju u Lukavici. Boškova majka je Admirin kovčeg pokrila džemperom koji je isplela za nju.
Odmah nakon rata, 1996, sahranjeni su ponovno. Zajedno. U Sarajevu.
