Urednica portala za roditelje Djetinjarije i autorka knjige „Politika za djecu, donosi savjete o roditeljstvu.

Sve što niste znali o roditeljstvu, Jovana Papan je napisala u svom tekstu koji prenosimo.

Pričam nedavno sa poznanicom. Kćerka predškolac, svih pet dana u nedelji posle vrtića ima neku aktivnost.

„Htjela je da odustane od engleskog, ali tata nije dozvolio, danas se bez toga ne može.”

Ne može, šta?? Bez engleskog u predškolskom uzrastu se danas ne može šta?

U daljem razgovoru provlači se i da su već pomalo zabrinuti zbog toga što djevojčica zaostaje u informatičkim znanjima. Slutim da će i vikendi uskoro pasti pod naletom digitalnog opismenjavanja u nekoj školici programiranja…

Italijanski psihoanalitičar Massimo Rekalkati, u svojoj knjizi Šta ostaje od oca piše o dvije velike nove strepnje današnjih roditelja.

Prva je da ih djeca neće voljeti. I zato, da bi bili voljeni, uvijek izgovaraju „Da!”, izbjegavaju svaki sukob, pa svoju odgovornost za vaspitanje prepuštaju drugima da se ne bi zamijerili djeci.

„Druga velika strepnja današnjih roditelja povezana je s načelom postignuća. Neuspjeh, propast, promašaj sopstvene djece sve se manje toleriše. Pred preprekom, hipermoderna porodica se mobilizira, manje-više složno, kako bi je uklonila bez davanja potrebnog vremena djetetu da iskusi prepreku. Narcistička očekivanja roditelja odbijaju da se odmjere sa ovom granicom dodeljujući djeci planove za obaveznu realizaciju.“

Ali, roditelji koji prave planove za svoju djecu kroje im nesretnu sudbinu. Imati dijete bez mane, sposobno za rezultate, odražava narcističke strepnje roditelja.

„Današnji roditelji su zaplašeni mogućnošću da bi nesavršenost mogla poremetiti sliku njihovog djeteta kao idealnog. To je novi mit naše civilizacije: dati djeci sve da bi se bio voljen; njegovati njihovo biće kao sposobno da postigne rezultate kako bi izbjeglo iskustvo promašaja.“

Iz toga slijedi da naši mladi više ne podnose neuspjeh, jer oni koji ga ne podnose su prije svega njihovi roditelji, zaključuje Rekalkati.

„Mladost je doba promašaja, ili bolje, doba gde bi promašaj trebalo dopustiti. To je doba kojem treba doba promašaja, greške, bluđenja, gubitka, poraza, predomišljanja, sumnje, neodlučnosti, pogrešnih odluka, entuzijazama koji se raspršuju i pretvaraju u razočaranja… doba izdajstva i zaljubljivanja…  Mladi su izloženi promašaju, zato što je autentični put obrazovanja put promašivanja.”

Djeca kojima roditelji nisu dozvoljavali promašaje, suštinski su neobrazovana djeca, sa sve svojim časovima engleskog od jaslica. Nemaju nikakva znanja o tome da postoji život i posle neuspjeha. Da postoji život i bez sigurice. I da je mnogo bogatiji i istinitiji.

„Da bi došlo do susreta sa istinom želje, nužno je zalutati, propasti, izgubiti se. Ko se nikad nije izgubio, ne zna šta znači pronaći se… Mladi umiju da se izgube kao niko drugi… znaju da se izgube i da se ponovo pronađu… Ali suštinsko je prisustvo odraslih da bi se to zbilo. Nužna je kuća, vezivanje, pripadnost da bi lutalaštvo urodilo plodom. Nužno je da roditelji znaju da tolerišu strepnje tog kretanja tamo vamo.”

Tužan je život generacije koja nema izbor nego da bude uspješna, i to po mjerilima svojih roditelja. U okruženju svoje djece vidim primjere kako sjajni i talentovani mladi ljudi ne spavaju noćima i povraćaju od stresa pred prijemne ispite na fakultetu, jer je neuspjeh za njih nešto nezamislivo i nepoznato. Strah njihovih roditelja da se “danas bez toga ne može” postao je i njihov strah. Ne znaju šta se to tačno ne može, ali time je njihov strah samo još veći.

A roditelji su uhvaćeni u tu mašinu još i prije nego što se dijete rodi. Sve je ključno, sudbonosno, od izbora trudničkih vitamina do izbora boje za dječiju sobu.

„Prva četiri mjeseca su ključna”;

„prve četiri godine su ključne”;

“ako bude plakalo duže od minuta imaće doživotne traume”;

„ako hvalite njegove sposobnosti, a ne trud imaće pogrešan mentalni stav”;

„od toga da li odmah pojede slatkiš ili je u stanju da se uzdrži zavisi hoće li postati neurohirurg ili čistiti ulice”.

Takmičenje sa vremenom i drugim roditeljima tako postaje glavni cilj modernog roditeljstva, a djeca razvojni projekti sa petogodišnjim i desetogodišnjim planom. U svoj toj trci, roditelj nema kad da zastane i zapita se, kako na djetetovu budućnost zaista utiče sav taj ludački tempo? I da li početna prednost u znanju engleskog zaista jednog dana može da bude veći plus, nego što strah od neuspjeha, igranje na sigurno, i nesposobnost osluškivanja svojih autentičnih želja i potreba mogu da budu minus? (CityMagazine)