Subota, 26. Septembra 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Lome sve po kući, tuku roditelje: Djevojčica iz Beograda je zbog igrice dobila epi-napad i to je samo jedna od horor priča

Problemi sa vidom, atrofija mišića, gojaznost, kao i preskakanje obroka, povlačenje u sebe, epi-napadi – samo su neke od posljedica ovisnosti od video-igara.

Proteklog vikenda djevojčica (17) iz Beograda doživela je konvulzivni, odnosno epi-napad, nakon što je četiri noći igrala igrice i gledala filmove na mobilnom telefonu. Tinejdžerka je primljena u Hitnu pomoć, a iako joj nije dijagnostifikovana epilepsija, doktori upozoravaju da danas postoje termini poput “TV epilepsija”, odnosno napadi uzrokovani video-igricama.

Problem ovisnosti od video-igrica javlja se već od malih nogu, priča za “Blic” dr Ivica Mladenović, načelnik Klinike za bolesti ovisnosti Instituta za mentalne bolesti u Beogradu i šef dnevne bolnice u kojoj, između ostalog, leže i oni nesposobni da samostalno kontrolišu svoje porive kada su u pitanju video-igre.

– Djeca već sa dvije, tri godine odlično barataju sa mobilnim telefonima, kompjuterima. Kreće se od toga da najprije samo gledaju, a potom sa sedam, osam godina ili čak ranije uključuju se u interaktivne video-igrice koje podrazumijevju više igrača i popularne su od dječjeg uzrasta do osoba srednjih godina – upozorava dr Mladenović.

Godišnje se na Institutu zbog video-igrica hospitalizuje 20 do 30 djece, a u 90 posto slučajeva riječ je o dječacima.

– Interaktivne igrice su po definiciji bliže dječacima u tim godinama. Oba pola su pod jakom velikim rizikom, ali smatram da su dječaci nezreliji i brže se navuku na video-igre. Sve više će ovaj problem biti prisutan u društvu. Od ove godine na Institutu smo pokrenuli specijalizovani program za liječenje ovisnosti od video-igara i interneta, i to je jedinstveni programa za liječenje starijih od 18 godina. Bojim se da će za nekoliko godina oni postati dominantna populacija kod nas na Klinici – upozorava Mladenović.

Sati i sati na internetu, zapostavljanje druženja sa vršnjacima, lošiji rezultati u školi, kao i izmijenjen odnos sa roditeljima – alarm su da se sa djetetom nešto dešava.

To im postaje biološka potreba

– Jedan od ključnih kriterijuma je povećanje tolerancije, odnosno vrijeme koje je potrebno da se provede uz neku aktivnost ili supstancu, u ovom slučaju video-igre. Kreće se sa pola sata, sat, dva, tri i dođe se do toga da nekoliko dana provede baveći se samo time. S druge strane, kad pokušate da im oduzmete video-igricu, oni postaju agresivni prema sebi i dugima. Zatim, postojanje jake žudnje za igranjem kompjuterskih igara postaje toliko izraženo da se javlja biološka potreba za njima i jedino ih to smiruje – objašnjava psihijatar Mladenović.

Djeca tada, dodaje, gube pojam o vremenu, o značaju drugih aktivnosti.

– Oni žive u svom virtuelnom svijetu do nivoa da je to drugi život i stvaraju nov ego alter ego. Zapostavljaju sve vidove realnog svijeta, njegovi prijatelji postaju samo oni iz virtuelnog svijeta. Čak zanemaruju nešto što su nagonske potrebe, a to je potreba za hranom i vodom. Dijete koje nekoliko sati ili čak nekoliko dana ne unosi hranu i vodu dovodi do metaboličkog disbalansa gdje trpe mnogi organi, a jedan od glavnih je mozak. S druge strane, mozak je preko oka izložen velikom zračenju koje dovodi do iscrpljena u smislu konvulzivnog napada, ili gubitka svijesti – upozorava sagovornik i dodaje da djeca najprije zbog tjelesnog problema dospijevaju u bolnicu, da bi se kasnije utvrdilo da su u potpunosti ovisni od video-igrica.

To je period kada se djeca kao ličnost još nisu oformila, kaže dr Mladenović, i ne znaju kako bi izgledali da nije bilo tog virtuelnog svijeta.

Opiru se, lome po kući…

– Kod nas u dnevnu bolnicu dolaze djeca od 13, 14, 15 godina, koja su gotovi ovisnici. To je poražavajuće u smislu razvoja ličnosti i ostvarivanja potencijala. S druge strane, nemaju mogućnost da upoređuju šta je realno i jako teško ih je pomjeriti iz njihovog virtuelnog svijeta. Opiru se, lome po kući, postaju agresivni prema sebi, ali i roditeljima – ističe psihijatar Mladenović.

U situacijama kada dijete kaže roditelju: “Daj mi to, ili ću se ubiti” – najteži je mogući scenario u kome su roditelji već propustili bar pet krucijalnih situacija da reaguju reagovali.

– Roditelji se ne bave dovoljno djecom. Nerijetko smatraju da je dijete sigurnije kod kuće nego na ulici, što je opravdano, ali se s druge strane stvara idealna predispozicija za ove vrste zavisnosti – ističe on.

Važna podrška porodice

Jedini način izliječenja djece koja su zarobljena u virtuelnom svijetu jesu ljubav i podrška porodice, što nerijetko izostaje.

– Od porodice najviše ovisi ishod liječenja. Međutim, nerijetko se susrećem sa roditeljima koji ne mogu da se uključe u liječenje zbog posla ili drugih razloga. Imamo gotovo 70 posto uspješnosti u liječenju ukoliko su uključena oba roditelja – naglašava Mladenović i dodaje da se smatra da je dijete izliječeno onda kada godinu dana ne postoji problem na relaciji dijete – igrice. (Tuzlanski.ba)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: , , , ,