Nedjelja, 23. Juna 2024.
Tuzlanski.ba logo

Sjećanje Aide Alić na tragičnu noć na Kapiji: Bacila sam se na zemlju i nisam se smjela okrenuti, jer da jesam, teško bih preživjela tu scenu

Preuzmite sliku

Sjećanje na taj kobni 25. maj, tu noć  u kojoj je, prije ispaljivanja granate, sve vrvilo od mladosti, ljepote, smijeha i radosti, nose brojni građani i građanke Tuzle. Mnogi od njih su isto veče bili u gradu, ali su imali sreće da ih spasi tek nekoliko koraka. Tada su to bili mladići i djevojke  koji su odlučili zaboraviti stvarnost u kojoj su se nalazili i uživati malo u životu, jer su njihov grad svakodnevno granatirali s Ozrena i Majevice.

Tada djevojka, a danas odrasla osoba, supruga i majka, Aida Alić, za Tuzlanski.ba je slikovito prepričala svoje sjećanje na 25.maj 1995.godine.

“Bila je lijepa, proljetna noć. Dobro se sjećam, jedna od ljepših tog maja. Prijateljica i ja smo odlučile da izađemo, iako su se u daljini čule detonacije. Dogovorile smo se sa još par prijateljica da se nađemo u tadašnjem kafiću “Kapija”. Sjedile smo u bašti oko sat vremena i čekale ih, budući da su obje tu noć bile na poslu. Međutim, u jednom trenutku shvatamo da one neće doći na vrijeme, te smo odlučile prošetale do “Leonarda” kafića u blizini.”, započinje Aida Alić.

Vezano | Admir Ikinić: Boli me činjenica da je mojim prijateljima oduzeta šansa da osnuju svoje porodice

No, tu se nisu dugo zadržale. Kroz par minuta, krenule su nazad u pravcu Kapije.

“Zadržale smo se možda par minuta, a onda smo sišle ispred kafića i tu odlučile na kratko ostati, budući da je bila velika gužva. Inače, moja prijateljica je u tom trenutku bila u svađi sa svojim momkom. Kazala mi je kako ga je primijetila kod Kapije. Bila je nestrpljiva govoreći: Hajde, idemo proći da kupim žvaku, kako bi me on zapazio. Meni se nije išlo, jer je bila velika gužva, ali ipak ona je bila uporna, pa sam popustila i krenule smo. U tom momentu je bilo nekih četiri minute do ispaljenja granate. Kupila je žvaku, dobro se sjećam, Bazoka žvake, a onda nas je on uočio, te krenuo s nama. Uspjeli smo stići do današnje prodavnice s obućom, do koje nam je trebalo možda nekih stotinu metara hoda, kada je ispaljena granata. U tom momentu svi smo se bacilli na zemlju. Od snažnog udara u ušima nam se stvorio tupi zvuk, ali ipak čujem vrisku i jauke nastradalih. Nisam se smjela okrenuti, jer da jesam, ne znam kako bih tu scenu preživjela. Samo znam da tu noć nikad neću zaboraviti.”, emotivno priča Aida prisjećajući se svakog trenutka kao da se sve jučer desilo.

  • Ubrzo nakon toga, njih troje su shvatili da moraju početi bježati jer, kako kaže, kada padne jedna granata, nikada ne znate hoće li ubrzo i sljedeća zbog čega je bilo važno pronaći sklonište.

    ”Drugarica i dan – danas čuva žvaku, koja nam je život spasila”

    “Sačekali smo minut, dva, pribojavajući se da će ispaliti još neku, a onda smo skočili te počeli bježati. Trčali smo sve do zgrade koja se nalazila u blizini pozorišta, gdje smo se i sakrili. U podrumu te zgrade bilo je dosta prisutne omladine, a i one koja je dolazilia s informacijma govoreći da je dolje haos, užas, da ima dosta mrtvih i ranjenih. Govorili su da su svi mrtvi. U podrumu smo proveli jedan sat u strahu, sa suzama i u nevjerici šta se zapravo dogodilo. Nakon toga prijateljica i njen momak su otišli kući, dok sam ja ulicom pored pijace krenula svojoj. Vraćajući se kući, svakakve misli su mi se motale kroz glavu. U jednom trenutku shvatila sam, da smo ostale tu noć ispred “Leonarda” ne bi ni nas bilo više. Drugarica i dan – danas čuva tu žvaku, koja nam je praktički život spasila.”, ističe.

  • Mnogo njenih prijatelja i prijateljica je te večeri ubijeno, mnogo ranjeno, a svi koji su preživjeli Kapiju nose kao ožiljak koji nikada neće zarasti.

    “Kasnije ću saznati, prijateljice koje su se trebale naći s nama u Kapiji, ali su kasnile, stigle su i sjele baš za naš sto u bašti. Od njih tri, jedna je zadobile teške povrede, gdje joj je geler otkinuo prst na ruci. Ispričale su mi da je bio užas oko njih, ljudi koji su sjedili pored su imali otkinute dijelove tijela. Ruke, noge, glava…”, prisjeća se.

    Tako je Kapija postala najbolnija rana Tuzle, kaže Aida, a slike užasa od te noći nikada neće izblijediti.

    “Strah je dugo nakon toga bio prisutan u meni. Na svaki šum sam se okretala. I dan – danas, kad se obilježava 25. maj, u mislima sve ponovno proživim”, ispričala je Aida 29 godina poslije. (Piše: Lejla Alić | Tuzlanski.ba)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: , , , ,