Nedjelja, 23. Juna 2024.
Tuzlanski.ba logo

Admir Ikinić: Boli me činjenica da je mojim prijateljima oduzeta šansa da osnuju svoje porodice

Preuzmite sliku

25. maj zauvjiek će ostati zabilježen kao dan kada je Tuzla zavijena u tugu i razaranje.  Na taj dan, neprocjenjivi simbol grada – Kapija, postala je meta strašnog granatiranja.

Užasi rata su se očitovali u trenucima kada su eksplozije raznijele mirne ulice i srce građana. Iako su prošle godine od tog događaja, sjećanje na taj dan ostaje živopisno prisutno u životima svih građana i građanki Tuzle, posebno onih koji su se tu noć zadesili u gradu.

Admir Ikinić je jedna od osoba koju 25. maj svake godine podsjeća na dan kada je izgubio svoje najbolje prijatelje kao i na trenutak koji je, kako kaže za Tuzlanski.ba, bilo moguće vidjeti samo na filmovima.

“Deset dana prije granatiranja kiša je padala bez prestanka. Tog 25. nekim čudom sunce je sijalo od ranog jutra, a mi smo požurili da živimo mladost taj dan maksimalno”, započinje Admir priču o bolnom iskustvu kojeg je doživio i preživio sa svojih 18 godina.

  • Admir je sa svojim drugovima tu noć krenuo u izlazak do grada gdje se, kako kaže, u 19 sati začula prva granata iznad Tuzle.  Njegovi drugovi i on to nisu smatrali upozorenjem jer su bili naviknuti tokom ratnog stanja na takve situacije. “Hajde jedna je, neće ništa biti” bila je njihova prva misao.

    “U međuvremenu je mrak pao, bili smo okupljeni nas deset na ćošku Trga Tuzle. U blizini su bile moje drugarice Biljana i Selma otišao sam da ih pozdravim i u tom trenutku je pala granata koja me je ostavila bez mojih najboljih prijatelja”, prisjeća se Ikinić.

    Tako ga je od gubitka života spasilo par sekundi i sudbinskih četiri, pet koraka. Sve ono što je u tom trenutku osjetio bio je samo dim, miris baruta i ljudski vrisci i plač koji mu je odzvanjao u ušima i čije zvukove i sada kao da čuje kada se prisjeti te noći.

  • “Kada je granata pogodila Kapiju ja nisam pao, dok su moji drugovi ostali bez nogu i svi su ležali na podu. Bilo je strašno pogledati i doživjeti taj trenutak koji je nemoguće izbrisati iz sjećanja. Nisam osjetio nikakvu bol u tom momentu samo sam vidio krv kako se slijeva niz moju lijevu ruku”, prisjeća se kao da je jučer bilo.

    Admir je, kao i ostali povrijeđeni mladići i djevojke, te noći prevezen na Univerzitetsko klinički centar u Tuzli gdje je, kako kaže, na stepenicama čekao dva, tri sata kako bi došao na red za operaciju. Hodnici su, kako on pojašnjava, bili prepuni povrijeđenih, dok su se na prvom spratu po podovima hodnika redala tijela ubijenih uključujući i njegove najbolje prijatelje.

  • “Najviše me boli što sam ostao bez svojih najboljih prijatelja. Boli me ta činjenica da im je tu noć oduzeta šansa da osnuju svoje porodice, da svi zajedno nastavimo živote kakve smo imali ali ovaj put sa svojim suprugama i svojom djecom. Ja sam zasnovao svoju porodicu, ali uvijek će mi nedostajati oni da sa njima podijelim svoje najsretnije i najtužnije trenutke kao i da se naša djeca igraju zajedno što će mi zauvijek ostati neostvarena želja”, ispričao je.

    Uprkos tome, u Admiru ne postoji niti zrno mržnje. Kaže da svoj život nastavlja u miru i da je ono što generacije koje dolaze treba učiti da se ljudi ne razlikuju po tome kako se zovu niti odakle dolaze, nego je važno da imaju toplinu srca i želju za zajedničkim životom.

    “Samo želim da se ovo više nikome i nikada ne ponovi” zaključio je za kraj. (E. Salihović | Foto: Blicko Junior)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: , , ,