Specijalistkinja kliničke imunologije i alergologije Jasmina Nurkić ukazala je na važnost alergenske imunoterapije, kao jedinog oblika liječenja alergija koji djeluje na uzrok, a ne na posljedicu alergijske reakcije, javlja Anadolu.

Osnivačica i direktorica Centra za kardiologiju i kliničku imunologiju sa alergologijom u Sarajevu Nurkić je pojasnila da tokom ove terapije dolazi do preusmjeravanja imunološkog odgovora na alergen, a da je konačni rezultat postizanje tolerancije, odnosno kliničke nereaktivnosti prema tom alergenu.

“Time se značajno smanjuju simptomi alergijskih bolesti i potreba za simptomatskim lijekovima. Ranim uvođenjem terapije sprečava se napredovanje bolesti prema težim oblicima, kao i nastanak novih senzibilizacija. U osoba preosjetljivih na otrove opnokrilaca, postiže se izostanak sistemskih alergijskih reakcija u slučaju ponovnih uboda“, kazala je Nurkić.

Za uspjeh terapije ključno je dobrim dijagnostičkim postupkom odrediti je li osoba pogodna za ovaj oblik liječenja i kojim alergenskim pripravkom. Najčešću nuspojavu terapije predstavljaju blage lokalne reakcije nakon primjene alergena. Preporučeno trajanje terapije je između tri i pet godina, a dugotrajnost postignutih učinaka je individualna.

– Stoljetna primjena u kliničkoj praksi –

Alergenska imunoterapija (AIT), poznata i pod starijim nazivima poput alergen-specifična imunoterapija (ASIT), specifična imunoterapija (SIT) ili hiposenzibilizacija, učinkovita je metoda liječenja alergijskih bolesti s primjenom u kliničkoj praksi duže od sto godina.

Nurkić je navela da terapija uključuje ponavljanu primjenu alergena na koji je osoba preosjetljiva, odnosno koji je u organizmu potaknuo stvaranje specifičnih IgE-antitijela.

“Alergen se primjenjuje u obliku standardiziranog alergenskog ekstrakta, najprije u postupno rastućim dozama, a po postizanju određene doze, njenim ponavljanjem u određenim vremenskim razmacima. Donedavno najčešći put primjene bile su potkožne injekcije – subkutana imunoterapija, a u novije vrijeme sve češće se koriste i drugi načini unosa alergena, posebice kapi ili tablete koje se otapaju ispod jezika. Potonje se naziva sublingvalna imunoterapija, navela je Nurkić.

Ističući kako početak i način izvođenja terapije ovisi o vrsti alergena i alergenskog pripravka, Nurkić je kazala da kod alergena koji imaju sezonsku pojavnost, uključujući različite vrste polena, izvođenje terapije jeste obično prilagođeno njihovoj prisutnosti u okolišu. Dodala je da terapija najčešće započinje prije početka sezone polinacije, odnosno započinje prije i nastavlja se tokom sezone polinacije.

Kod cjelogodišnjih alergena, kao što su grinje kućne prašine, epiteli životinja, kao i kod otrova opnokrilaca (pčela, osa), terapija se može započeti u bilo kojem trenutku i izvodi se kontinuirano.

“Klinički učinci alergenske imunoterapije obuhvaćaju smanjenje simptoma alergijskih bolesti, sprečavanje napredovanja bolesti prema težim oblicima te sprečavanje daljnje senzibilizacije. Tako se u osoba liječenih alergenskom imunoterapijom simptomi javljaju tek pri dužoj izloženosti većim količinama alergena, blaži su i zahtijevaju značajno manju upotrebu simptomatskih lijekova (antihistaminici, kortikosteroidi i drugi). Karakteristično napredovanje bolesti (postupno pojačavanje težine simptoma alergijskog rinitisa, s nerijetkom progresijom u alergijsku astmu) značajno se smanjuje odnosno izostaje u osoba liječenih alergenskom imunoterapijom. Sprečavanje senzibilizacije na nove alergene također je dobro poznati učinak ove terapije“, navela je Nurkić.

Terapijski uspjeh uveliko ovisi o dobrom izboru osoba pogodnih za ovaj oblik liječenja, kao i alergena koji će se pritom koristiti, a Nurkić savjetuje da su kandidati za alergensku imunoterapiju sve osobe s dokazanom senzibilizacijom na određeni alergen, u kojih izloženost tom alergenu dovodi do pojave simptoma.

“Suprotno tome, osobe koje imaju simptome slične alergijskima bez dokazane senzibilizacije, kao i osobe u kojih dokazanu senzibilizaciju nije moguće povezati s pojavom simptoma, nisu kandidati za alergensku imunoterapiju. Nadalje, u osoba s dokazanom senzibilizacijom na dva alergena, ponekad je potrebno isključiti križnu reaktivnost, jer o tome ovisi hoće li se za liječenje koristiti jedan ili dva alergenska pripravka“, pojasnila je ona.

– Trajanje alergenske imunoterapije –

Ako su tokom prve godine postignuti zadovoljavajući učinci, preporučeno trajanje terapije je od tri do pet godina. Poznato je da su učinci alergenske imunoterapije prisutni tokom i određeno vrijeme nakon njenog provođenja. Međutim, njihova dugotrajnost po završetku terapije razlikuje se od osobe do osobe. Kreće se od nekoliko godina, često desetak, pa i više, dok su kod nekih pojedinaca učinci trajni. Pritom je duljina trajanja terapije svakako važan faktor.

“Danas se smatra da je za postizanje dugotrajnijih kliničkih učinaka potrebno provoditi alergensku imunoterapiju minimalno tri godine. Trajanje terapije moguće je produžiti do pet godina, a iznimno kod osoba pod velikim rizikom anafilaksije zbog uboda opnokrilaca, terapija može biti i doživotna. Budući da za sada ne postoje pouzdani testovi kojima bi se mogla odrediti očekivana dužina trajanja učinaka, odluka o dužini trajanja terapije mora se donijeti pojedinačnom procjenom za svaku osobu“, rekla je Nurkić.

– Potencijalni neželjeni učinci –

Komentirajući i potencijalne neželjene učinke alergenske imunoterapije, Nurkić je kazala da se tu može govoriti o lokalnim reakcijama, kao što su otok i bolnost na mjestu injekcije, ali da su uglavnom blagog oblika te da ne ometaju tok same terapije. Dodala je da se obično javljaju u početku terapije, a da su kasnije sve slabijeg intenziteta i da postepeno nestaju.

“Sistemske alergijske reakcije izuzetno su rijetke uz kvalitetne, dobro standardizirane i fizikalno-kemijskim metodama modificirane alergenske ekstrakte, kakvi se danas koriste. Ipak, potreban je oprez te se preporučuje opservacija nakon svake injekcije, odnosno primjena prve doze u prisustvu ljekara. Sistemske reakcije, iako obično blage, nešto su učestalije kod alergenske imunoterapije otrovima opnokrilaca. Budući da alergeni nisu hemijski spojevi, već široko rasprostranjene tvari kojima smo izloženi u svakodnevnom životu, kod alergenske imunoterapije ne postoji opasnost od oštećenja pojedinih organa ili organskih sistema, kao niti od interakcija s drugim lijekovima“, istakla je Nurkić.

Naglasivši da svakako valja napomenuti kako se alergenska imunoterapija ne započinje u bolesnika s akutnim zloćudnim i aktivnim autoimunim bolestima, a da se terapija može provesti kada se postigne stabilno stanje tih bolesti.

“Također se ne preporučuje započeti terapiju za vrijeme trudnoće, ipak, ako je ona započeta već prije i urednog je toka, u trudnoći se može nastaviti“, govorila je Nurkić.