Kada biste zalutali u Asmaru, glavni grad Eritreje, ništa na prvu ne bi odavalo dojam da se nalazite u državi koju često nazivaju afričkom Sjevernom Korejom.
Relativno sređene ulice glavnog grada, uredni kolnici i okolne zgrade neće vam odmah upaliti unutarnji alarm da se nešto čudno događa. U Eritreji, stanovnici su uvijek pod budnim okom vladinih doušnika koji izvještavaju o potencijalnim nemirima, studentima koji žele napustiti vojsku ili pak kućanicama koje komentarišu režim sa znatiželjnim komšinicama. Kako izgleda život u Eritreji, državi u kojoj ne smijete podizati željene svote novca s vlastitog računa te u kojoj vam je SIM kartica za mobitel gotovo bezvrijedna, saznajte u nastavku.
Erittreja – Država u kojoj te vrlo lako može pojesti mrak
Eritreja, najmlađa afrička država, nalazi se na zapadnom rtu Afričkog roga, i to na toploj obali Crvenog mora. Svoje zvučno grčko ime dobila je zahvaljujući istorijskim, talijanskim kolonijalnim vlastima. Unatoč maloj površini, Eritreja graniči s tri zemlje te ima dugu obalu oko koje se smjestilo nekoliko velikih otoka. Nakon mučne tridesetogodišnje borbe s Etiopijom, svoju je nezavisnost stekla 1991. godine, no to nije donijelo kraj društvenim turbulencijama jer je 1998. godine uslijedio dvogodišnji eritrejsko-etiopski rat. Danas su tragovi burne prošlosti itekako vidljivi, posebno u rigoroznim zakonima te potpunoj kontroli države nad pojedincem, prenosi putnikofer.hr.
Da svakodnevica nije nimalo laka potvrđuje podatak da je prosječni životni vijek stanovništva 62 godine, a čak je 72% ih je nepismeno. Uslijed velikog siromaštva te nepostojećih političkih i vjerskih sloboda, kvaliteta života je sve samo ne zadovoljavajuća. Ovako represivan sistem posljedica je otpornog jednostranačja i predsjedništva koje se oslanja na principu stalnog nadzora i kažnjavanja. Oporbene stranke i privatni mediji nedostižan su san za ovo društvo, a vojska vrši konstantan pritisak na mlađe generacije. Većinu onih koji su se usudili kritikovati vladu i društvenu klimu pojeo je mrak, dok ista sudbina lako može zadesiti sve koji preko Sahare i Sredozemlja pokušaju pobjeći u Europu.
Život u Eritreji: Šta se događa iza rustikalne kulise glavnog grada?
U najvećem i glavnom gradu Asmari živi više od milion ljudi, budući da se ovdje nalaze sve vladine ustanove, industrijska proizvodnja te intelektualni resursi zemlje poput univerziteta i muzeja. Zapravo, šetajući ulicama Asmare posjetitelji će prvenstveno primijetiti čiste ulice i ceste kojima prolaznici hodaju bez da ih automobili pokušavaju trubom otjerati s puta. Mirna i tiha atmosfera te arhitektonska ostvarenja iz talijanskih kolonijalnih dana odaju svojevrsni dojam idile i rustikalnog šarma kojeg često uspoređuju s kubanskom kulturom.
Ipak, iza idealizirane razglednice krije se puno mračnija priča. Budući da je od svoje nezavisnosti jednopartijska zemlja u doslovnom smislu te riječi, Eritreja se po slobodi govora i medija plasirala čak iza Sjeverne Koreje. Izbori nisu održavani preko 30 godina, postoji jedna televizijska stanica, jedna telefonska mreža, jedna banka i sve je pod kontrolom države. Svakodnevne sitnice koje često uzimamo zdravo za gotovo u Eritreji su pravi luksuz ili potpuna nepoznanica.
Viza i wi-fi dio su iste zbirke priča za malu djecu, a oni koji uspiju otići neće se vratiti
Zamislite da živite u zemlji u kojoj ne samo da ne možete podići novac s bankomata jer oni ne postoje, već je maksimalan iznos koji mjesečno možete povući s računa oko 600 KM. Jedino u slučaju da se pripremate za vlastito vjenčanje možete poslati pismenu molbu za podizanje veće količine novca. Ograničenja su se proširila i na ispijanje piva. Naime, ako ste u kafić došli s društvom, smijete popiti dva piva, odnosno jedno ako ste sami. Također, kupovina SIM kartice je prava umjetnost te ako je se nekako i dočepate, nećete tako lako moći uhvatiti signal i uspostaviti internetsku vezu. Tačnije, samo 5% stanovništva ima pristup internetu.
Dobijanje vize za izlazak iz zemlje je još jedna nemoguća misija za većinu stanovnika, budući da vlasti vjeruju kako se više neće htjeti vratiti ako nekamo odu i vjerovatno su u pravu. Ljudi prvo moraju raditi određen broj godina u državnim službama te odraditi vojni rok da bi uopšte aplicirali za vizu za koju vam niko ne jamči da ćete ju na kraju i dobiti. Zato godišnje veliki broj ljudi umire u pustinjama Sahare pokušavajući ilegalno pobjeći u Evropu. Uz sve nedaće, činjenica da je Eritreja na glasu kao država koja naviše eksploatira dječji rad te da svako dijete za vrijeme praznika mora dva mjeseca raditi. To sve dokazuje da je puno razloga zašto se mnogi ne bi jednom okrenuli kada bi otišli iz ove zemlje, a kamoli se vratili. (Tuzlanski.ba)
