Od četiri stotine aplikanata koji su željeli biti dio studentske razmjene na Islandu, prošlo je tek dvadesetak mladih iz zemalja svijeta, a među njima je bila i Nikolina Gagić iz Srebrenice.
Nikolina je na Islandu boravila pet mjeseci gdje je predstavila svoj istraživački rad na temu „Gender, Environment and Climate Change“ , odnosno Utjecaj rodnih normi na mentalno zdravlje pojedinaca u Bosni i Hercegovini. O važnosti ove teme, specifičnostima bh društva i svom boravku i iskustvu na Islandu, Nikolina Gagić govorila je za Tuzlanski.ba.
''Mi smo tamo došli iz raznih zemalja u razvoju, a Island je godinama prva zemlja po rodnoj ravnopravnosti. Zanimljivo je bilo koliko je teško objasniti zašto pravni sistem države nije jednak u svakom dijelu države, a onda koliko je različito slovo na papiru i ono što je u praksi oko nas. Shvatila sam u toku ovog programa da je sve oko nas satkano rodnim normama i da ciklično donosimo odluke po stavovima, i stvaramo stavove na osnovu odluka. Nije nužno sve negativno, ali osvijestiti da smo svi u tome je važno, posebno u vrijeme kada nam trebaju i muškarci kao saveznici.'', započinje Nikolina.
Da bi država napredovala, njeni građani moraju biti svjesni onoga na čemu trebaju raditi, a to su prvenstveno modeli razmišljanja koje prenosimo s generacije na generaciju.
'Mnogo sam naučila i od kolega iz raznih država iz Afrike i Azije, jer su neki od njih u postkonfliktnim državama (kao što je npr Ruanda), ali proces napretka države ne isključuje fokus sa potrebe rodne ravnopravnosti. Feminizam ne označava ništa drugo nego jednakost, ali i to je ono na čemu trebamo raditi. Nekada su najglasniji ljudi ili žene koji mrze druge, ali ako smo mi u BiH išta do sad mogli naučiti, to je da najglasniji često ne predstavljaju mišljenje većine.'', ističe.
Najviše odgovora u svom radu Nikolina je dobila kroz razgovore i intervjue sa muškarcima i ženama, a o različitim životnim borbama i rodnim normama koje su dio toga.
''Kroz intervijue sam dobila dosta samorefleksije prije svega, iako sam počela sa nekim pretpostavkama. Bila sam fokusirana na iskustva mladih, muškaraca i žena, koji su većinom rođeni posle rata. Ti pojedinci i profesionalci (terapeuti, diplomirani psiholozi) su mahom govorili o razlici zajednice i privatnog života, kako mladi ljudi se bore prihvatiti sebe jer znaju da ih rodne norme uslovljavaju i ukidaju im mogućnost izbora. Skoro svi su govorili kako im je važan krug prijatelja i njihov privatni život, gdje mogu biti svoji. To je zanimljiva percepcija jer, znajući da dosta ljudi tako misli, dobijam vjeru da možemo to mišljenje javno podijeliti i osloboditi se nekih stereotipa u društvu. Svi mi činimo društvo, a ovi mladi ljudi pokazuju da individualnost, spoljašnji izgled i preference u bilo kom identitetu, ne trebaju oslikavati otuđenost od društva.'', dodaje.
Rat utiče i na generacije koje ga nisu proživjele
Iako mladi nerijetko ne žele slušati o ratu ili se vode narativom da o njemu ne treba govoriti, da je to prošlost koju treba zaboraviti, posljedice rata zapravo osjećamo svi. Naša sagovornica kaže da se te posljedice ogledaju u brojnim životnim segmentima.
''Navikli smo da, ako nisi isti, nisi naš, ako nisi profesionalno obučen neće te ozbiljno shvatit, ako voliš nekoga koga ne treba (po rodu, vjeri, naciji), izdaješ svoje itd. Htjela sam izbjeći rat u svom istraživanju, a na kraju je zauzeo dva poglavlja u mom završnom radu. Tu sam vidjela da su rađena istraživanja o tome kako se patrijarhat pojačava nakon rata, i da ljudi se drže tog identiteta jer su drugi identiteti bili u opasnosti u toku rata. Po tim istraživanjima muškarci po povratku sa ratišta zauzimaju ponovo poziciju patrijarha, a žene podlaze pod submisivnost iz raznih razloga (identitet, novac, porodica). To mi je donekle objasnilo zašto ja, koja sam rođena poslije, trebam shvatiti da i na mene utiče nešto što nisam proživjela.'', objašnjava.
Interesantan je i sveprisutniji fenomen nasilja i načina na koji ga percepiramo, ističe Gagić.
''Pod našim javnim identitetima, naciji, vjeri, etničkoj pripadnosti, dosta rodno zasnovanog nasilja može da se sakrije. Zanimljivo je bilo i razgovarati sa muškarcima o njihovom identitetu, i shvatiti da dosta njih ne posmatra svoj život, izbor i obaveze kroz taj identitet, što je maltene suprotno onome što žene žive. Međutim, svi su izrazili nezadovoljstvo društvenim zahtjevima na osnovu stereotipa. Time nasilje koje doživljavaju i muškarci i žene može da se umanji - muškarci u društvu nikada ne mogu biti žrtve jer su stalno krivci, a žene ne mogu jer druge žene proživljavaju isto.'', kaže Nikolina.
Nikolina je završila Akademiju dramskih umjetnosti u Tuzli, a trenutno pohađa master studije iz Demokratije i ljudskih prava u Sarajevu. U planu joj je nastaviti sa profesionalnim razvojem s posebnim fokusom na mentalno zdravlje.
''Voljela bih objaviti i doraditi ovaj rad negdje, a uskoro branim i master rad koji je na sličnu temu. Nekako zamišljam kako uspijevamo skinuti tabu sa mentalnog zdravlja, i radimo na tome da bude odvojeno ljudsko pravo. Mislim da bi bilo odlično da jedna ovako mala država bude među pionirima za to ljudsko pravo, i rodnu ravnopravnost. U ličnom smislu, nisam navikla da planiram i da se nadam posebno nečemu u Bosni. Voljela bih samo da pomognem nekako ljudima i zajednici. Voljela bih raditi istraživanja i baviti se aktivizmom na razne načine, i ako je moguće imati dobru platu od toga. Mislim da neko ne mora biti velik da bi pomogao i bio donosilac promjena.'', dodaje.
Ističe i da je nekada potrebno samo obraćati pažnju na ono što se dešava oko nas, a osoba koja je spremna primijetiti, spremna je i djelovati. No, borba za egzistenciju u Bosni i Hercegovini često ne ostavlja prostora za bilo šta drugo.
''Neke su nam stvari ispod nosa, a ne obraćamo pažnju na njih, jer živimo tražeći da imamo za hljeb.'', zaključuje za kraj. (Tuzlanski.ba)
