Nedjelja, 21. Aprila 2024.
Tuzlanski.ba logo

Senegal: Grnčar brine o djeci koju su zbog invaliditeta napustile porodice

Preuzmite sliku

Doudou Ndiaye, grnčar iz Dakara, glavnog grada Senegala, djecu koja su ostala sama, ne samo da uči zanatu nego vodi i cjelokupnu brigu o njima.

U Senegalu postoji samo jedna škola za osobe s oštećenim sluhom, zbog čega je za djecu koja imaju problema sa sluhom i govorom život dodatno otežan.

Mnoge od njih odbacuju okolina, ali i porodice. Zbog toga djeca s oštećenim sluhom, nemogućnosti govora i s Downovim sindromom ostaju na ulici ne stičući nikakvo obrazovanje.

Djeca koja se često ne mogu izraziti, ponekad budu žrtve i trgovaca organima, a prisiljena su i na prosjačenje.

S obzirom na nedostatak obrazovnih programa namijenjenih ovoj skupini društva, djeca s invaliditetom uskraćena su za obrazovanje, što dodatno otežava uključivanje u društvo.

Doudou Ndiaye (32) iz mjesta Ouakam vrhunski je grnčar, a zahvaljujući zanatu naučenom od oca nada je brojnoj djeci s poteškoćama u govoru, oštećenim sluhom i Downovim sindromom koju je odbacila okolina.

Ndiaye je 2002. godine s ocem osnovao Udruženje Colombin, u okviru kojeg djecu podučava zanatu te ujedno im pruža krov nad glavom.

Za Anadolu Agency (AA) ispričao je kako se počeo baviti se ovim poslom te kako su mu se ukrstili putevi s djecom s invaliditetom.

Ndiaye je kazao kako je njegov otac uvijek bio podrška djeci s invaliditetom te da je po preporuci oca i on nastavio taj put.

Ipak, bio je u nedoumici šta uraditi.

”Kada sam završio obuku uz oca, otvorio sam vlastitu radionicu, ali sam se želio baviti se drugim poslom i otići u drugi grad. Otac mi je savjetovao da ne ostavljam djecu jer ona nemaju nikog drugog. Otac je bio sve stariji i pomislio sam kako djeca neće imati nikoga ako i ja odem, te da će biti prepuštena zloj sudbini. Osjećao sam se kao da ih izdajem i od 2010. godine radim s njima“, kazao je on.

Dodao je kako zanatu podučava 20 djece i omladine uzrasta od pet do 20 godina. Trenutno pet njegovih učenika ima vlastite radionice.

Iako je radionica ima ograničene mogućnosti, on nastavlja raditi s djecom.

”Nažalost, ako ste osoba s invaliditetom u Senegalu, ne možete ići u školu. Šta će biti s tom djecom? Ovako barem ovaj zanat uče“, kazao je on.

Ndiaye cijelu sedmicu provodi s djecom u radionici.

“Supruga ima razumijevanja. Kada sam se ženio, kazao sam joj kako radim. Ovu djecu vidim kao vlastitu. Razumijem ih. Kako da ih ostavim kad je situacija takva?”, upitao je.

Ispričao je i samo djelić sudbina porodica koje ne znaju kako reagovati i šta uraditi kada dijete ima invaliditet.

”U radionicu je 2011. godine došao muškarac s malim djetetom. Kazao je kako mu sin ne čuje, a da on radi dnevnu smjenu. Želio je sin ostaviti da uči zanat, ali je obećao da će navečer dolaziti po njega. Nije više nikad došao. Mnogo sam tražio i raspitivao se, ali ga nisam mogao naći. To dijete je odraslo, i sad je moja desna ruka. Dao sam mu ime po sebi. Pravi fantastične stvari“, prisjetio se.

Ndiaye je kazao kako ne dobiva nikakvu podršku od države, nego da preživljavaju od vlastitog rada.

Zarada jedva da je dovoljna za održavanje radionice i prehranjivanje djece. Zbog toga je vrlo zahvalan Turskom kulturnom institutu ”Yunus Emre“ u Dakaru na pruženoj podršci.

“Zahvalan sam institutu Institutu ‘Yunus Emre’ u Dakaru i direktorici Merve Isik Efe. Održavamo razne radionice s njima i stalno dolaze. Zahvaljujući tome mogu se brinuti o ovoj djeci“, kazao je on.

Efe, koja je posjetila radionicu, kazala je kako se s Ndiayeom upoznala tokom podjele kurbana turskog Crvenog polumjeseca u Senegalu.

Veoma ju je dojmila njegova priča zbog čega YEE u Dakaru nastoji pružiti pomoć koliko god to može.

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje