Prošle su tri decenije od genocida u Ruandi, kada su u aprilu 1994. pripadnici većinske etničke grupe Hutu ubili oko 800.000 manjinskih Tutsija, umjerenih Hutua i pripadnika treće etničke grupe, Twa, u jednoj od najmračnijih epizoda u svjetskoj historiji.
Službene komemoracije započele su danas 7. aprila, na godišnjicu prvih ubojstava koja će prerasti u posljednji genocid u 20. stoljeću i za sobom ostaviti 800.000 mrtvih, uglavnom među manjinom naroda Tutsi, ali i umjerenim Hutuima.
Međunarodna zajednica svojedobno je oštro kritizirana zbog nedjelovanja i prije i za vrijeme genocida.
“Bilo zbog prezira ili kukavičluka, međunarodna zajednica je ta koja nas je iznevjerila”
“Međunarodna zajednica je ta koja nas je sve iznevjerila, bilo zbog prezira ili kukavičluka”, rekao je Paul Kagame u govoru održanom pred nekoliko hiljada ljudi u BK Areni, ultramodernoj višenamjenskoj dvorani u glavnome gradu Kigaliju.
“Niko, ali baš niko, čak ni Afrička unija (AU) ne može biti oslobođena krivnje, jer nije djelovala u slučaju najavljenog genocida. Smognimo hrabrosti da to prepoznamo i da preuzmemo odgovornost,” kazao je i predsjednik Komisije AU, Musa Faki Mahamat.
Na ceremoniji bio i Clinton
Predsjednik Paul Kagame, koji od završetka genocida vlada zemljom željeznom rukom, ujutro je zapalio plamen sjećanja preda Gisozijevim spomenikom. Neposredno prije toga Kagame je, zajedno sa stranim uglednicima odao počast žrtvama masakra.
Ceremoniji su prisustvovali bivši američki predsjednik Bill Clinton, koji je u vrijeme masakra bio na predsjedničkoj funkciji u Bijeloj kući, francuski ministar vanjskih poslova Stéphane Séjourné i državni tajnik za more Hervé Berville, rođen u Ruandi.
U povodu godišnjice francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je 2021. priznao odgovornost Francuske za genocid počinjen 1994., napravio je još jedan korak, ocijenivši da Pariz, “koji je mogao zaustaviti genocid zajedno sa zapadnim i afričkim saveznicima, nije imao volje” za to, stoji u objavi koju je u četvrtak prenijela Elizejska palača.
Pokolj
U Ruandi idućih sedam dana neće biti dopušteno puštanje muzike na javnim mjestima i na radio postajama. U tv-programu bit će zabranjeno emitiranje sportskih događaja i filmova, osim ako oni nisu povezani s komemoracijama koje se održavaju pod nazivom “Kwibuka 30” (Sjećanje) na jednom od bantuskih jezika, kinyarwandi.
Ubistva su počela u proljeće 1994. dan nakon napada na avion predsjednika naroda Hutu Juvénala Habyarimane, u gnjevnoj mržnji potaknutoj žestokom propagandom protiv Tutsija.
Tri su mjeseca vojska, pripadnici milicije Interahamwe (naoružane produljene ruke genocidnog Hutu režima), ali i obični građani puškama, mačetama ili palicama masakrirali Tutsije, koje su njihovi krvnici pogrdno nazivali “Inyenzi” (žoharima na jeziku kinyarwanda), kao i sve protivnike Hutua.
Pokolj je završio nakon što su Tutsiji uz potporu Ruandske domoljubne fronte, koju je predvodio Kagame, preuzeli kontrolu nad glavnim gradom Kigalijem 4. jula, nakon čega je uslijedio egzodus stotina hiljada Hutua u susjedni Zair (današnju Demokratsku Republiku Kongo).
I nakon trideset godina i dalje se otkopavaju masovne grobnice.
Ponovno zbližavanje s Francuskom
Kigali je dugo optuživao službeni Pariz za sudioništvo u nedjelima s obzirom na to da su francuske vlasti održavale bliske odnose s Hutu režimom kad je genocid započeo.
Nakon napetosti koje su između dviju zemalja trajale desetljećima, a kulminirale su prekidom diplomatskih odnosa između Pariza i Kigalija u razdoblju od 2006. do 2009., došlo je do ponovnog zbližavanja zemalja.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron osnovao je povjerenstvo koje je 2021. zaključilo da Francuska nosi “težak i golem teret odgovornosti”, premda ne i odgovornost za sudioništvo.
Priznanja krvnika
Već 30 godina Ruanda radi na pomirenju. Godine 2002. osnovala je takozvane “gacaca” sudove, nacionalne sudove inspirirane tradicionalnim afričkim metodama rješavanja sporova u zajednicama, gdje su žrtve mogle čuti “priznanja” krvnika.
I pravosuđe je odigralo važnu ulogu, no Kigali podsjeća da su na slobodi još uvijek stotine osumnjičenih za sudjelovanje u genocidu.
Oni žive u susjednim zemljama, poput Demokratske Republike Konga (DRC) i Ugande. Dosad je iz stranih zemalja izručeno ukupno 28 bjegunaca, među kojima i šestero iz Sjedinjenih Država. Francuska nije izručila nijednog bjegunca, ali ih je osudila šestoricu.
Organizacije za ljudska prava, među kojima Amnesty International i Human Rights Watch pozivaju na ubrzano procesuiranje odgovornih za genocid.
Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava Volker Türk pozvao je “sve države svijeta da udvostruče napore kako bi se pravdi priveli svi osumnjičeni počinitelji koji su još uvijek na životu”. (Hina)
