Srijeda, 17. Aprila 2024.
Tuzlanski.ba logo

Marin je prvačić s autizmom koji zna engleski, glavne gradove i himne

Preuzmite sliku

Kada je Marin u svojoj šestoj godini napokon progovorio, malo je reći da je njegova mama Marija bila presretna. Kada je pitam kako tumači to “buđenje” iz svijeta šutnje, u kojemu je dječak, doduše, već znao pisati ali nije pričao, Marija kratko odgovara: Dragi Bog!

Ne zna objasniti zašto je do tada šutio, i šta ga je ponukalo da počne verbalno komunicirati. No, svi oni koji poznaju Mariju i Marina znaju koliko se ova mama trudila, i koliko je posvećena sinu koji ima poremećaj iz spektra autizma.

Vodila ga je na terapije i po nekoliko puta sedmično, što u Split, što u Metković, i za svaki sat plaćala od 130 do 200 kuna.

Proučavala je materiju i kontaktirala s brojnim majkama iz regije čija djeca također žive u svom svijetu, a kada promatrate njen odnos s Marinom, vide se – uz jako puno ljubavi – strpljenje i nježna upornost.

Marin danas ide u prvi razred Osnovne škole Oca Petra Perice, ima ličnu asistenticu, uključen je u redoviti sistem, prihvata školska pravila, i niže petice. Posebno je odličan u engleskom jeziku, piše Slobodna Dalmacija.

Ne samo da voli engleski, koji super govori, i na kojem je pisao na tabletu i prije šeste godine, dakle prije nego je progovorio, nego i druge jezike.

Navečer upali Google prevoditelj i uči, čak i egzotične jezike, poput tajlandskog. Često ne znamo šta govori jer mi ne poznajemo taj jezik, pa nama zvuči kao da nešto “brlja” – smije se mama Marija.

Niko nema pojma šta Marin sve zna

Jako je dobar u gramatici, toliko da ispravlja pravopisne greške, uključujući i interpunkciju u tekstovima, a “č” i “ć” još nije pogriješio. Marin svoju zabavu lako nalazi, a nije rijetkost da samo dođe i ispali neki pojam, očekujući definiciju.

Ako mama nije odmah dala objašnjenje, smatrajući da je pojam pretežak, on samo “ugugla”, i zaključi iz slike što je to gravitacija.

Niko zapravo nema pojma šta Marin sve zna. Posvjedočila sam tome i sama. Budući da ga zanimaju glavni gradovi, zastave i himne svih država svijeta, pitali smo ga nasumično, kolega i ja, neka nam kaže himne pojedinih država.

Kasnije sam “uguglala”. I zbilja, “Hail to Bermuda” je bermudska himna, a “Advance Australia Fair” australska.

Fascinira što zastave opiše precizno. Njemačka i belgijska zastava imaju, na primjer, iste boje, ali Marin ih posloži po redu. Kod djece poput Marina nema, naime, nereda. Sve je jasno strukturirano. Kada mu mama kaže da mi kaže nešto na engleskom, Marin kaže: “Hello!”. I onda doda: “Jenny”.

Ono što nama nema smisao, kod njega je sigurno vrlo smisleno. Međutim, to podrazumijeva da djeca poput Marina, koja rasturaju u nekim stvarima, nemaju mašte, pa je i njihova igra potpuno naučena.

Njegove igre, kaže mama Marija, vrlo su jednostavne, a ako mu ona pokaže da za autiće može napraviti i garažu s tri sprata, on će svaki put ponavljati isto. Ako je navikao ići jednom stranom rive, bit će ga teško prevesti na drugu. Ako je poslije škole navikao ići na igralište, ta se rutina mora poštovati.

Djeca su ga super prihvatila

Ipak, primarno zahvaljujući strpljivosti i radu mame Marije, ali i prihvatanju u razrednom odjeljenju u kojem se osjeća dobro, Marin se počeo mijenjati.

– Djeca su ga super prihvatila, a kako već dugo poznaje jednu djevojčicu iz komšiluka, Mariju Petru, druga su djeca vidjela njen prijateljski odnos prema Marinu, pa se tako i oni ponašaju. Iako je u početku bio malo nemiran, sada se smirio i izvršava svoje zadatke. Odlično se slaže i s asistenticom.

Pristupačan je i s njim zbilja nema problema. Bojala sam se malo kako će to biti u školi, jer on ima svoje trenutke kada nije raspoložen. No, prilagodio se, i jako je puno odmakao u odnosu na razdoblje od prije nekoliko godina.

Kada ga učiteljica izvede pred tablu, on bez problema riješi zadatak. Nastojimo da prati sve kao i druga djeca, bez iznimke, i da mu se ne ide u svemu naruku. Pravila se znaju, kada dođe kući, treba napisati domaći rad, i slično – kaže mama Marija.

U znanju matematike i engleskog daleko je iznad svojih vršnjaka, no što se socijalizacije tiče, nikad neće prvi prići. U tim je stvarima na razini malenog djeteta.

No, ono što ga zanima, dovoljno je da pogleda doslovno jednom, i već sve zna. Osim latinice koristi se i drugim pismima. Sada se služi pismom koje mama ne poznaje, a riječ je o nekom egzotičnom pismu.

Glagoljicu je svladao, a i ćirilicu. Nekidan je za domaći rad dobio zadatak da napiše dane u sedmici. Marin ih je napisao – na ćirilici. Koju on zove ruskim.

– Rekla sam mu: “Marine, gdje mi živimo?”. “U Repulici Hrvatskoj, kaže on”. “Pišemo li mi u Hrvatskoj na hrvatskom”, pitala sam. Onda je napisao ponovo – smije se mama, pokazujući nam na mobitelu Marinov domaći.

Pitam ga da napiše moje ime na “ruskom”. U prvom trenutku nije raspoložen pa piše “bermudsko pismo”, ali kasnije napiše na ćirilici. Na koricama bilježnice napisao je odličnim rukopisom za prvaša – God save the queen.

Pita ga mama koja je naša država.

– Bermuda – kaže Marin kojeg je ova država očito opčinila.

Kako je mama primjetila da nešto ne štima

Da ipak žive u Hrvatskoj, u kojoj ima novca za avione, ali ne i za lijekove i terapije, pokazuje i Marijino iskustvo, koja kaže kako sve moraš sam tražiti, a nerijetko i sam plaćati.

– Pošto sad dolazi ispitivanje invalidnine, u januaru sam zvala polikliniku, da napišu nalaz za Marina. I rekli su mi da ne znaju kada mogu dobiti termin, dakle ni za nalaz, a kamoli terapiju. Ubacit će me tek ako neko odustane – objašnjava mama.

Da u Marinovom razvoju nešto ne štima, Marija je primijetila dok je imao godinu, godinu i po. Nije pokazivao prstom kao djeca od 12 mjeseci, nije shvatao neke stvari koje mu je govorila, nije mogao spojiti riječi i sliku, nije razumio najjednostavnije upute poput “daj”, “uzmi” i slično.

– Imala sam sreću da me je psihologica Matea odmah uputila svojoj kolegici u Splitu, koja radi s djecom iz spektra autizma, a puno mi je pomogao i jedan forum. I onda sam krenula nabavljati papire, čitati, učiti… Za početak moraš prihvatiti, jer ako zabiješ glavu u pijesak, od toga nema ništa – kaže Marija.

– Malo je reći da sam sretna od kada je Marin progovorio. Bio bi grijeh išta sad tražiti, filozofirati i pitati se “zašto ovo, zašto ono”. Treba ići pomalo, korak po korak, biti ustrajan. Roditelji djece iz ovog spektra znaju da su oni mali tvrdoglavci, pa ih je teško pomaknuti s mjesta ako oni to ne žele. Ali treba tjerati svoje, uporno, ali smireno – poručuje Marija.

Nije bilo cjepivo, sigurno…

– Šta dovede do autizma, ne znam. Kod nas nije bilo cjepivo, jer se zbog nekih viroza Marin cijepio dosta kasnije, s 15-16 mjeseci. Išli smo i na ispitivanje metala, no mjerenje nije pokazalo prisutnost teških metala u organizmu. Ali znam roditelje čija su se djeca posve normalno razvijala, govorila i “mama” i “tata”, i prohodala, i onda preko noći “hop”. Dijete se naprosto ugasi, a nije doživjelo nikakvu traumu.

Šta onda misliti?! Zbilja ne znam – zaključuje Marija, koja je čvrsto na zemlji i usmjerena na dane koje slijede, a ne na one koji su iza njih.

Nada se da će se njen dječak jednom osamostaliti te da mu u srednjoj školi neće trebati nikakav poseban program, nego da će moći birati ono što sam želi. Nije nimalo pošteno da se takva djeca, poput Marina koji će bez teškoća baratati s mnogobrojnim stranim jezicima, mogu školovati samo za pomoćnog kuhara. (Tuzlanski.ba)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: