“Noćas, noćas sam poželjela njeno režanje u svom uhu. Sada znam kako je to kad ti zazvoni telefon a majke nikad više neće biti s druge strane žice. Zle majke, nervozne majke, bolesne majke, vesele majke, zabrinute majke…Nikad više neće u tvom uhu biti majke.”

Jutros je zazvonio telefon u tri ujutro. Znala sam. Moja stara opet ne zna da li je tri ujutro ili tri popodne. Digla sam slušalicu jer davež nikad ne odustaje.

Opet on:”Srce, što ovoga časa nosiš na sebi?” “Muža.” Spustila sam slušalicu. Volim kad ljudi misle kako vodim buran seksualni život.

Nije me posebno uznemirio ranojutarnji drkadžija. Zove jednom u šest mjeseci. Problem je što ja kad se probudim u gluho doba noći noći više ne mogu zaspati. Ne pomaže ni apaurin ni konjak ni apaurin i konjak. Buljila sam kroz mokar prozor. Divlji kesten koji pojma nema da je jesen obukao se u zeleno lišće. Živim u čudnom vremenu.

Moja mama je pred smrt bila nepodnošljivo biće. Režala je na sve nas i stalno tražila da je netko ubije.Nismo je ubili jer je to nepristojno zato je umrla u paklenim mukama.

Noćas, noćas sam poželjela njeno režanje u svom uhu. Sada znam kako je to kad ti zazvoni telefon a majke nikad više neće biti s druge strane žice. Zle majke, nervozne majke, bolesne majke, vesele majke, zabrinute majke…Nikad više neće u tvom uhu biti majke.

Nedostaju mi i razgovori sa kolegicama u Jadroliniji dok smo satima u kancelariji kukičale djeci papučice, one vještije plele su kapute. Život mi se te sadamdeset i neke činio besmislenim. Sve je teklo tako mirno, tako predvidivo, tako nepodnošljivo dosadno.

Svakodnevno osmosatno radno brbljanje, ispijanje kava, ruganje sindikalistima koji “brinu o svinjskim polovicama umjesto da se bore za radnička prava”, smrt socijalizmu, sloboda narodu!

Zašto možemo ljetovati i zimovati samo u našem odmaralištu, kad ćemo kao ljudi godišnji provesti u veeelikom hotelu, ima li ikakve nade da u iduće tri godine sagradimo vikendicu…Trčanje na tržnicu, dvoje sitne, naporne djece kod kuće…

I ona mi nedostaju. I radost koju sam osjetila kad mi je prijateljica poklonila staru dječju sobu, narančastu. Pokojna prijateljica. Moja su djeca konačno dobila svoj kutak. Što bi me danas moglo toliko razveseliti?

Tableta koja bi mi istoga trena ubila migrenu? Ali već za minutu ili dvije, znam ja sebe, poklopio bi me strah od sadašnjosti, budućnosti, jeza od onoga što će biti ili možda neće biti sutra.

A kad se sjetim kako sam bila presretna kad smo zakoračili u kapitalizam. Bezbrojni su dućani preko noći osvojili moju ulicu. Sve se moglo kupiti bez veze i čekanja. I kava i banane i ulje i traperice, cipela milijun. Koja radost.

Nema više tih dućana. Pekare, pekare svuda oko mene. I rat mi nedostaje. Ona zamračenja, bliskost sa susjedima i prijateljima, vjera da jugoslavenski brodovi koji su plutali ispred Rijeke neće svoje rakete poslati na nas jer je Italija blizu.

Da, nedostaje mi onaj žar s kojim smo vjerovali da će rat ipak proći, da ću užas od rata dovijeka pamtiti i da u miru, ako ikad dođe, nikad, nikad, baš nikad neću biti nesretna jer nema ničeg goreg od rata.

Danas mi mir teško pada na želudac. Moja razigrana, musava dječica postala su ogorčeni ljudi kojima se ne piše dobro. Moje prijateljice iz Jadrolinije, vrsne pletačice, pomrle su od bolesti ili umiru od gladi.

Da, mama mi baš jako, jako nedostaje. Ona je vjerovala da kapitalizam traje koliko i gripa i da će partizani pobijediti na kraju. Da sam sedamdeset i neke crknula od dosade danas bih počivala u miru.

Rudan.info / Tuzlanski.ba