Ponedjeljak, 6. Decembra 2021.
Tuzlanski.ba logo

Suspendirana iz OSBiH jer je pokrivena: Ja samo tražim da mi dozvole moja osnovna vjerska prava

Preuzmite sliku

Zastupljenost žena u vojsci sve je veća pojava, bez obzira na bosanskohercegovački mentalitet i podjele poslova na „muške i ženske“.

Godine 2008. Ministarstvo odbrane BiH (MO) je preduzelo mjere za promoviranje vojnog poziva sa posebnim fokusom na privlačenje žena. Četiri godine kasnije bilo je čak 26 puta više žena među kandidatkinjama nego 2008. godine. Sve žene i muškarci koji su primljeni na obuku uspješno su je i završavali. Kako je to biti žena u vojsci, a kako je biti pokrivena žena vojnikinja, ispričala je za Oslobođenje Emela Mujanović-Kapidžija koja je naišla na mnoge predrasude i poteškoće u OS BiH samo iz jednog razloga, jer nosi mahramu.

Emela je rođena Sarajka koja je, zbog okolnosti rata, odrasla u Njemačkoj gdje je i završila svoje osnovno obrazovanje. U Sarajevu završava Srednju školu primijenjenih umjetnosti,a tečno govori grčki, njemački i engleski jezik. U Oružane snage BiH (OS BiH) pristupila je 2008 godine, na prvom konkursu za prijem mladih vojnika u OS BiH. Od strane Ministarstva odbrane poslata je na školovanje u vojnu školu za aktivne podoficire SMY u Grčku u trajanju od 3 godine. Po završetku vojne škole dobila je čin podoficira, vodnik.

Ideja za pokrivanjem, odnosno ispunjavanjem vjerske dužnosti kod muslimana koja podrazumijeva nošenje hidžaba, javila joj se dok je bila na školovanju u Grčkoj.

“Jedan period sam se osjećala jako usamljeno i nedostajali su mi prijatelji, porodica, moja domovina, osjećala sam nostalgiju. Pri tome sam prolazila kroz određena iskušenja koja su negativno utjecala na mene. Snagu i utjehu sam pronašla u Bogu, vjeri, molitvi i jedva sam čekala trenutak mog povratka u BiH kako bih sve ovo zaokružila hidžabom”, priča Emela, te objašnjava šta je nju motivisalo za  za odabir poziva i trenutnog zanimanja?

“Oduvijek sam voljela uniforme. Voljela sam policiju ,vojsku gotovo sve poslove gdje se nose uniforme. Otac mi je bio policajac pa je možda ta ljubav prema uniformi naslijeđena. Volim pravdu , volim da budem na usluzi svojoj zemlji , svom narodu, to me čini sretnom, a sve to pronalazim u vojsci. Jednostavno radim ono što me čini sretnom bez obzira na to šta će ko reći.”

Šta znači biti žena vojnik, a kako je to biti pokrivena žena vojnikinja?

“Biti žena u vojsci znači dati 100% od sebe i biti ravnopravna sa muškim kolegama. Ne volim povlađivanje samo zato što sam žensko. Smatram da žensko može biti jednako sposobno kao muškarac. A što se tiče mene kao žene sa mahramom u vojsci , nailazila sam na razne predrasude od strane onih koji me ne poznaju lično. Predrasude i strah se javljaju kada nešto ne poznajete, kada vam je strano, tako da donekle imam razumijevanja ali se trudim da dokažem suprotno – da sam ja kao svaka druga žena, kolegica, kolega, da se trudim i obavljam svoj posao najbolje što mogu bez ikakvih predrasuda, bez pristrasnosti od strane mene prema mojim kolegama i kolegicama.”

Po povratku sa školovanja iz Grčke, primijetila je da njen hidžab neće biti prihvaćen na poslu kojim se bavi. Prvi dan njenog povratka na posao, mišljenja su bila podijeljenja. Pojedini su podržavali njena vjerska prava i ohrabrivali je riječima da u vojsci nema diskriminacije kada su vjerska prava u pitanju, dok su drugi bili mišljenja kako „nošenje mahrame uz uniformu nije dozvoljeno ali da se radi na tome, odnosno da će se uskoro dozvoliti pravilnikom“.

“Drugi dan na poslu sam obavještena da ne mogu dolaziti na posao sa mahramom, te da ako nastavim dolaziti pokrivena bit će prinuđeni pokrenuti disciplinski postupak protiv mene zbog povrede vojne discipline. Pošto ja nisam mogla skinuti mahramu disciplinski postupak protiv mene je pokrenut, a čak mi je bio zabranjen ulazak na radno mjesto u kasarnu u Pazariću. Indirektno mi je prijećeno da ću biti nečasno otpuštena”, govori Emela.

Prvi ozbiljniji problemi nastali su 5. ili 6. dan na poslu. Govorili su joj kako je to „nedopustivo u vojsci, da se zna šta je vojska“, a neki su čak i tvrdili da cilj njenog pokrivanja jeste da isprovocira svoje kolege druge nacionalnosti, što je – jedan veliki apsurd – objašnjava Emela.

S obzirom da još nosi hidžab i vodi svoju „bitku”, Emela nije neko ko lahko odustaje i predaje se.

“Iskreno, nisam očekivala da ću naići na ovakve poteškoće i odbijanja samo zato što nosim mahramu. Zaista sam iznenađena negativnim reakcijama. Nešto što je normalno u stranim vojskama poput američke, holandske, kanadske i ostalih, kod nas se smatra nedopustivim.”

Emela je 26. marta 2020. godine tužila Ministarstvo odbrane pred Sudom BiH zbog diskriminacije i povrede ljudskih prava na slobodu vjere zbog zabrane nošenja mahrame u službi. Trenutno je u nekoj vrsti spora sa državom, a evo o kakvom sporu je riječ

“Ja nisam neprijatelj ni državi, ni Ministarstvu odbrane, niti sam neprijatelj Oružanim snagama, ja samo tražim da mi dozvole moja osnovna vjerska prava. Pred Sudom BiH je podnesena tužba prošle godine, tužili smo za diskriminaciju na vjerskoj i rodnoj osnovi. Ročišta su bila, tužba je odbijena kao neosnovana, žalili smo se ali je i žalba odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Nedavno smo predali apelaciju prema Ustavnom sudu BiH.

Naši argumenti su da je nošenje mahrame na radnom mjestu moje osnovno vjersko pravo koje mi garantuje Ustav Bosne i Hercegovine. Oni kažu da je vojska specifična te da su vojnim licima pojedina prava uskraćena, kao npr da budu članovi neke političke stranke itd. Mi kažemo jeste specifična i država može ograničiti određene vjerske slobode ali postoje uvjeti pod kojima to može, kao što su:

a) mjera je propisana zakonom

b) mora imati legitimni cilj

c) nužno je za demokratsko društvo

Ni jedan od ovih uvjeta nije ispunjen. Također su tvrdili na ročistu da bi nošenje mahrame u vojsci poremetilo međuljudske odnose pa se pitam na koji to način?! Zašto bi nekome smetala moja mahrama i kakve bi ona imala veze sa međuljudskim odnosima, tako da je to čista predrasuda i diskriminacija”

Podršku u ovoj borbi, pored njenih najbližih, pružili su joj Ombudsmani koji su napisali preporuku prema Ministarstvuu odbrane i utvrdili da je diskriminirana, te su preporučili MO da otklone te diskriminacije.

Obraćala sam se također i Islamskoj zajednici i bila sam jako optimistična da će mi oni biti velika podrška u rješavanju ovog mog “problema”, no međutim to nije bilo tako kako sam zamislila. Nikada se nisu javno oglasili vezano za ovaj problem oko nošenja mahrame u vojsci.”, kaže Emela i dodaje da bi sve isto ponovila, i odluku za poziv i odluku za nošenje hidžaba.

“Volim svoj posao, a u isto vrijeme volim i svoju mahramu. Želim da radim posao koji volim bez da žrtvujem svoju vjeru i svoj hidžab.”

Emela je udata i majka je tri djevojčice. Djevojkama kojima je posao prepreka da stave hidžab, i onima koje zbog predrasuda nemaju dovoljno hrabrosti da se bave „muškim poslovima”, Emela poručuje da niko nema prava da im uskraćuje njihove vjerske slobode niti da ih uslovljava da biraju između posla i mahrame, jer im Ustav BiH garantuje to pravo.

“Za  mene ne postoje ženski i muški poslovi. Svako neka obavlja posao koji voli. Neka se ne boje predrasuda, njih će uvijek biti. Ne treba slušati šta ljudi pričaju, treba se fokusirati na svoj zacrtani cilj i ostvarenje istog. Jednostavno ne odustajati. Potrebno je slušati svoje srce i slijediti ga”, poručuje Emela Mujanović-Kapidžija.

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje