Na historijske datume, činjenice i dokaze se na području BiH, ali i iz političkih centara u Beogradu i Srbiji gleda različito. Svjedoci smo konstantnog negiranja  tragičnog dijela skorije historije BiH, te je samim tim potrebno djelovati na očuvanju istine. A istina bi se trebala, putem historije, učiti još u školskim klupama, no šta kada djecu jedne države uče da postoje dvije različite istine?

O historiji, njenoj važnosti i reviziji, za Tuzlanski.ba govori univerzitetski prof. Izet Šabotić, redovni prof. na tuzlanskom Univerzitetu na Odsjeku za Historiju. Na samom početku Šabotić podsjeća na važnost čitanja i razumijevanja historije, kako za sadašnjost tako i za budućnost, ponajviše za pripremanje mladih osoba na aktivan život u društvenoj zajednici.

“Historija nas uči o razvoju društva i kulturnih zajednica kroz različite vremenske periode, a što je uticalo na oblikovanje nacionalnih, kulturnih, vjerskih, socijalnih, etničkih i drugih identiteta i posebnosti. Isto tako, historija nas uči univerzalnim ljudskim vrijednostima, zasnovanim na znanjima o prošlosti ljudskog društva i svemu onome što je uticalo na sedimentiranje istog kroz vremenske (historijske) epohe,” rekao je prof. Šabotić.

S obzirom na već dobro poznatu složenu i kompleksnu političku situaciju u BiH, uređenu prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, u BiH se susrećemo sa prosrpskim propagandnim političkim direktivama, čiji su centri u prosrpski orijentiranom političkom sloju Beograda. Postavlja se pitanje je li moguće objektivno sagledati prošlost bez cenzuriranja aktivnih političkih aktera. Prof. je istakao kako je historija važna nauka i samim time utjecajna u ukupnom društvenom diskursu, te da je samim time, nažalost, podložna i stalno pod utjecajem politika i ideologija.

“Ni današnja društvena stvarnost, posebno u zemljama koje su prošle tranziciju nije imuna od uplitanja političkih ideologija i revizionizma prošlosti. Političke elite, vrlo često pokušavaju historiju zlouptrijebiti i iskoristiti za svoje političke ciljeve i potrebe. U tom pogledu, prisutni su procesi revizije i revizionizma u oblasti historije, koji podrazumijevaju postupak nadopune i prevrednovanja historijskih događaja ili procesa”, ističe.

Revizija nije zasnovana na naučnim kriterijima, več na ideološkim potrebama

Dodao je i da su sami procesi revezije historije prirodan tijek događaja, npr. ukoliko se dođe do nekih novih historijskih izvora ili do nekih novih, do sada neotkrivenih historijskih činjenica i fakata, onda je revizija itekako potrebna. Također, revizija prošlosti je uvijek u opasnosti, jer se na reviziju najčešće odlučuju trenutne političke i vladajuće struje.

“Naime, svaka generacija uspostavlja po pravilu  novi stav o određenim historijskim vrijednostima. Nažalost, vrlo često, revizija nije zasnovanana na naučnim kriterijima, već na ideološkim potrebama, što predstavlja historijski revizionizam. To je jako štetno za historijsku nauku. Revizionizam odbacuje temeljna načela historijsko-metodološkog procesa. Političke ideologije historijski revizionizam manifestuju ne samo kroz pisani-historiografski sadržaj, već i kroz druge forme koje se odnose na spomeničku kulturu, terminologiju i slično. Najčešće, revizionizam podrazumijeva iznošenje nestvarnih činjenica, s ciljem da se zadovolje određene ideologije i politike”, navodi.

Utjecaj političkih ideologija i revizionizma na historiju znanja prisutan je i u BiH. Prof- Šabotić je istakao kako je revizionizam najviše usmjeren kada su u pitanju “određene teme nacionalne provenijencije, poput onih vezanih za Drugi svjetski rat, socijalistički period, raspad Jugoslavije, period agresije na Bosnu i Hercegovinu, negiranje Genocida i zločina,  te da sve to u velikoj mjeri šteti historijskoj nauci, te se iz tih razloga historičari svojim profesionalnim odnosom i moralnošću trebaju istrajno boriti protiv revizionizma.”

U BiH se na iste događaje i procese iz prošlosti posmatra različito

S obzirom na upliv političkih afiniteta historija je vrlo podložno tlo za stvaranja nacionalnih kolektivnih identiteta, pa tako je sam pristup historiji na različitim mjestima različit. To se posebno ogleda u samoj BiH u kojoj mladi ljudi kroz svoje osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje o prošlosti uče različite Historije, npr. u FBiH uče jednu prošlost, dok u bh.entitetu RS uče potpuno drugu prošlost, da stvar bude još komplikovanija u FBiH zbog odvojenih kantonalnih granica imamo situaciju u kojoj dva kantona imaju poprilično razaličite historije.

Naš sagovornik je govorio i o ovoj temi s obzirom na to da je, također, i autor udžbenika Historije za 6., 7., 8. i 9. razred osnovne škole. Na pitanje kakvu historiju uče djeca iz bh entiteta Federacije, a kakvu iz bh entiteta RS, odgovara:

“Nažalost, danas se u Bosni i Hercegovini na iste događaje i procese  iz prošlosti posmatra različito, što je prezentovano i kroz udžbeničke sadržaje. Na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine s bošnjačkom većinom, preferiraju se nastavni sadržaji koji afirmirmišu državu Bosnu i Hercegovinu, njenu državnost, samostalnost i nezavisnost iste, kao i tematski sadržaji koji pozitivno promovišu bogato bosanskohercegovačko kulturno-historijsko naslijeđe… S druge strane, udžbenici historije u bosanskohercegovačkom entitetu RS i kantonima sa hrvatskom većinom imaju dosta sličnosti. Prezentovanje nacionalne historije u srpskim udžbenicima fokusirano je na historiju Srbije, i historiju Srba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini  te Kosovu.

Slično je stanje prisutno i u udžbenicima u kantonima sa hrvatskom većinom,  gdje se preferira nacionalna historija Hrvata u Hrvatskoj i susjednim zemaljama, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Na taj način, učenici se usmjeravaju na usvajanje znanja o historiji vlastitog naroda i susjednih država (Srbija, Hrvatska), dok su ostali narodi simbolično ili nikako zastupljeni, kao i država Bosna i Hercegovina. U naznačenim udžbenicima historije  ne potiče se osjećaj pripadnosti državi Bosni i Hercegovini, niti osjećaj zajedničkog bosansko-hercegovačkog kulturno-historijskog naslijeđa. Cilj je stvoriti dojam kod učenika da svaki narod ima svoju historiju koja se razvijala bez međusobnog djelovanja. Ovakvi obrazovni procesi u značajnoj mjeri otežavaju proces integracije bosanskohercegovačkog društva i urušavaju njegovu višestoljetnu multikurturalnu osnovu”, kazao je.

Zastarjeli nastavni planovi i programi

Istakao je i da postojeći udžbenici historije na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine su u upotrebi nekih 15 godina, te da su urađeni na osnovu utvrđenih nastavnih planova i programa.

”Nedostaci se odnose na činjenicu da određeni historijski periodi (stari vijek, srednji vijek, novi vijek i savremeno doba) kako i historijska područja (politička, privredna, kulturna historija) nisu ravnopravno obuhvaćeni i zastupljeni.“

U nastavnom planu i programu historije u kantonima sa bošnjačkom većinom, nije adekvatno zastupljen noviji period prošlosti Bosne i Hercegovine, koji se odnosi na ratna dešavanja (agresiju) 90-ih godina XX vijeka. Tako da se taj problem u sadržajnom pogledu prenio i na udžbenike (udžbenik historije za IX razred).

Prof. Šabotić je istakao da se, koliko je njemu poznato, samo u Kantonu Sarajevo i Tuzlanskom kantonu radilo na dopuni nastavnog plana i programa historije, ali da se na sveobuhvatnoj reviziji i izradi novih udžbenika historije na području kantona s bošnjačkom većinom nije značajanije radilo.

“Kada je riječ o reviziji udžbenika historije, važno je istaći, da je u kordinaciji sa OSCE-om rađeno na projektu: „Podučavanja historije o periodu 1992. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini: izgradnja povjerenja ili produbljivanje podjela“.

O rezultatima ovog projekta sačinjen je detaljan Izvještaj  i  ukazano na manjkavosti postojećih planova i udžbenika historije u Bosni i Hercegovini. U navedenom Izvještaju doneseni su glavni zaključci te utvrđeno da je potrebna temeljita promjena u pristupu podučavanju predmeta  historije u Bosni i Hercegovini, naročito u vezi s periodom od 1992. do 1995. godine, to jest, u smislu ”udaljavanja od narativa monumentalne historije koji sada dominira i približavanja narativu kritičke historije.”.

Naš sagovornik se dotakao preporuka izvedenih iz gore spomenutog Izvještaja:

“Jedna preporuka se odnosi na izradu otvorenih predmetnih kurikuluma. Istim bi se trebalo eliminirati trenutačna preopterećenost nastavnih programa  sadržajem, i umjesto istih, ukazano je na potrebu usmjerenja na ishode učenja specifične za predmet historije”.

Jedna od preporuka se odnosi i na prihvatanje postojanja višestrukih identiteta i zajedničkog iskustva, te njegovanja historijske empatije prema drugima. To znači, usmjeravanje na pozitivne priče s „druge strane“, a u smislu da se prikaže i „druga strana“ kao žrtva rata. Važna  preporuka u ovom Izvještaju se odnosi na prihvatanje postojanja višestrukih identiteta i bavljenja zločinima koje su počinili pripadnici „vlastitog„ naroda prema pripadnicima drugih naroda. Tu je i preporuka o prihvatanju postojanja suprostavljenih narativa, te preporuka o unapređenju kompetencija  nastavnika.

No, nakon navedenog Izvještaja OSCE-a, kaže prof  “nisu poduzimane konkretne aktivnosti na reviziji udžbenika historije i prilagođavanju istih predloženim i neophodnim naučnim i stručnim normama.”

“Lično mislim, da su određene revizije, prije svega plana i programa, pa tako i udžbenika historije neophodne, a kako bi se otklonili određeni nedostaci u udžbenicima, te ugradili u istim oni sadržaji koji afirmišu historijsku istinu i koji promovišu univerzalne stručne i naučne vrijednosti. Tu su i neki novi momenti, poput Rezolucije UN -a o Genocidu u Srebrenici, koji trebaju naći mjesta u novim  udžbenicima,” zaključio je profesor. (Tuzlanski.ba)