Subota, 22. Juna 2024.
Tuzlanski.ba logo

Nijemac koji pješači od Sarajeva do Jerusalema: Ono što sam doživio u Potočarima bilo je najimpresivnije iskustvo

Preuzmite sliku

Marš mira Nezuk Potočari iz godine u godinu privlači sve više stranaca koji kroz ovo putovanje otkrivaju bremenitu historiju Balkana, ali i suočavaju se sa svojim unutrašnjim izazovima i stanjima.

Jorg Paulsen živi u gradu Kielu na sjeveru Njemačke, između Hamburga i granice s Danskom. On je ove godine prvi put učestvovao na Maršu mira i prisustvovao obilježavanju 28. godišnjice Genocida nad Bošnjacima Srebrenice i Podrinja.

Prvi put u Srebrenici

Anadolu je razgovarala s njim u Sarajevu tokom priprema se za njegovo životno hodočašće u Al-Quds/Jerusalem što će biti njegov drugi pokušaj da dođe do Palestine.

„Jednog dana sam odlučio da odem na hodočašće u Jerusalem, jer nisam bio religiozan. Na tom putu vratio sam se protestantskoj luteranskoj crkvi nakon 33 godine. To je bilo 2017. godine kada sam pješačio sa svojim njemačkim ovčarom Bragijem 2.100 kilometra od Kiela do Velike Kladuše. Onda smo se morali vratiti jer je Bragi bio prestar da nastavi. Veoma je star i ove godine u aprilu je umro“, kaže Jorg na početku razgovora za Anadolu.

Narednu godinu je živio u Ljubljani, a 2019. posjećuje prvi put Sarajevo u koje se vratio uoči Marša mira.

„Imam prijatelja muslimana u Kielu koji mi je pomogao da učestvujem na Maršu mira. Još devedesetih godina pratio sam u medijima šta se dešava u Bosni i bio sam totalno šokiran. Vidio sam izvještaje kada su izbjeglice iz Potočara stigle na sigurno mjesto. Ali nakon Daytona sam prestao da pratim vijesti o Bosni“, dodaje Jorg.

Njegov boravak u Sloveniji je bio i početak istraživanja historije nekadašnje Jugoslavije i proširenja saznanja o ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini.

  • „Znam šta se desilo u Srebrenici i Potočarima. Znam i za proslave 11. jula, jedino za što nisam ranije znao je Marš mira. Uvijek sam želio da posjetim Srebrenicu, a upravo Marš mira je najbolji način koji je za mene veliko iskustvo. Bio sam potpuno impresioniran onim što sam vidio i čuo na putu. To za mene veliki kontrast. S jedne strane, ovaj čudesni pejzaž Bosne, a s druge apsolutni užas koji se dogodio 1995. godine. U nekim trenucima sam se približio granicama izdržljivosti, kao i obično, i bio sam impresioniran ljubaznošću i spremnošću Bošnjaka da pomognu“, ističe Jorg.

    Prvi dan Marša za njega je bio vrlo lahak, ali se iznenadio kad je vidio mnogo pomagača i bolničara.

    „Drugi dan je bio malo teži, a propustio sam uzeti vodu prije nego što smo krenuli na planinu. Bilo je jako vruće i malo mi se zavrtjelo u glavi kada sam stigao do sljedećeg mjesta gdje mogu dobiti vodu. Bez obzira na to, meni je to bio najimpresivniji dan. Zbog vrućine treći dan sam odlučio da počnem u 5,30. Cijeli put sam razmišljao o tome šta se tu dogodilo 1995. godine. Užas je jedina riječ koju mogu pronaći na engleskom jeziku. Taj dan sam upoznao jednog Bošnjaka mojih godina koji govori njemački i pošto nam je brzina kretanja bila jednaka, prošli smo zajedno zadnjih 20 kilometra Marša“, dodaje Jorg.

    Poseban trenutak vidio spomenik sa imenima žrtava

    Ulazak učesnika Marša u Potočare je jedna od najemotivnijih scena.

    „Ono što sam doživio u Potočarima bilo je najimpresivnije iskustvo u cijelom mom životu! Pošto smo bili smo na početku kolone stigli smo među prvima u Potočare. Bio sam veoma impresioniran kada sam vidio žene, majke, supruge i sestre ubijenih sa naše desne strane i stražare vojske Bosne i Hercegovine s naše lijeve strane. Vidio sam jake i moćne vojnike sa suzama u očima. Cijeli Marš, a posebno Posljednjih 200 metara počeo sam tako emotivno da plačem, a to mi se dešavalo i nekoliko puta tokom Marša. Nikada prije nisam bio u Potočarima i za mene je to bio poseban trenutak kada smo okružili spomenik sa imenima žrtava“, kaže Jorg.

    Za njega je učešće na Maršu mira bilo veoma važno iskustvo u životu i jako je zahvalan ljudima koji su ga pozvali i pomogli mu.

    „Sljedećeg dana učestvovali smo na dženazi i ukopu žrtava genocida. Ali ja nisam tip koji će sjediti u velikoj gužvi. Zato sam radije ostao vani gdje ništa ne vidim. Prekrižio sam ruke i molio se za duše žrtava, ali i za one koji su preživjeli. Muslimani, kršćani i Jevreji svi se mole istom Bogu i bio sam šokiran ne samo onim što se dogodilo, nego činjenicom da su to učinili ‘u ime Boga'“, zaključuje na kraju razgovora za Anadolu Jorg Paulsen.

    Zbog naslijeđa Sarajeva kao „Evropskog Jerusalema“ Jorge je glavni grad Bosne i Hercegovine uzeo za polaznu tačku svog hodočašća u Al-Quds/Jerusalem, a nakon učešća na Maršu mira i posjete Srebrenici.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje