Za dvije godine konobar Dragan Lukić iz Bosanske Gradiške napunit će pola vijeka služeći goste u kafanama, restoranima, hotelima, na svadbama i drugim skupovima.

Ovaj omiljeni konobar koji je prve čari konobarskog zanata osjetio 1969. godine kao petnaestogodišnji učenik Ugostiteljske škole u Banjoj Luci, kaže da se još nije umorio. Njegova kafanska priča je duga i zanimljiva, a iskustva stečena u mnogim sredinama, Banjoj Luci, Jajcu, Bosanskom Novom, Bosanskoj Gradiški i Novoj Topoli velika je.

“Školovao sam se u tri grada. Od početka me pratio peh jer je zemljotres razorio Banju Luku kada sam pošao u prvi razred ugostiteljske škole. Nastavio sam u Jajcu, potom smo prebačeni u Bosanski Novi, a završni razred zajedno sa maturom organizovan je u Banjoj Luci”, prisjeća se Lukić za Blic.

Kasnije je, ne čekajući na posao jer vrijeme od diplome do radne knjižice nije bilo dugo kao sada, od iskusnih i starijih kolega naučio mnoge vještine.

“Radio sam u banjalučkom “Palasu”, hotelu “Kozara” u Gradiški, “Triglavu” u Novoj Topoli, restoranu “Pliva” u Jajcu… Usvajao sam od starijih svaki pokret, savjet, trpio kritiku i trudio se da ne ponavljam greške. Odnos prema gostima, pedantnost, stav su za mene svetinje”,  objašnjava Lukić.

Njegove koleginice Jozefina Sanjicki i Zora Ljubojević iz Konobe “Bulović”, gdje sada radi čekajući da napuni starosnu dob od 65 godina potrebnu za penziju, kažu da je Dragan nenadmašan u aranžiranju stolova i salveta.

“Mladi konobari nemaju od koga da nauče, kao što sam ja učio od Mlađe Kragulja, Boška Sladojevića, Ostoje zvanog Vojnik, koji nije u kafani imao oficirsko držanje, a poslije bio neprevaziđeni lola i bekrija”, prisjeća se konobar Dragan Lukić.

O gostima koje je služio do kasnih sati i svanuća, poznatim i nepoznatim, govori sa posebnim zadovoljstvom.

“Nekada su u kafanama vrijeme provodili stariji, tu su se satima gostili, jeli, pili, pjevali, bekrijali. Za omladinu i žene, to je bila zabranjena zona osim ako se zabrinu što ih dugo nema kući pa krenu u potragu. Tada je omladina šetala pored kafane ne pomišljajući da uđe unutra. Sada su se uloge promijenile. Starci šetaju, a omladina i učenici piju i puše u kafanama”, prisjeća se ovaj konobar kojeg kolege i gosti pažljivo slušaju i ponešto dobacuju.

Zora i Jozefina podsjećaju Dragana na izbor pića, koji se također promijenio.

“Nekada se služila blaga i jaka rakija, konjak, vinjak i kruškovac. Jedini koktel bila je mješavina blage i ljute rakije, ništa drugo, a sada ne mogu ni zapamtiti izbor pića”, kaže Dragan.

Na opasku da je i on volio popiti, daje potvrdan odgovor.

“Pio sam, ali ne na poslu nego kod kuće. Nisam birao, pio sam sve izuzev sirća i pregorjelog ulja, međutim to je već prošlost. Važno mi je da sam još u dobroj kondiciji. Bez brzih nogu, nema posla, a ja sam se baš nahodao za ovo pola vijek”, zaključuje Dragan.

Služio je mnoge poznate ličnosti koje su davno zaboravljene, uživao uz muziku i pjesmu umjetnika koji su gostovali u restoranima i hotelima. (Blic.rs)