Utorak, 21. Maja 2024.
Tuzlanski.ba logo

Komentar: Novih 50.000 radnih mjesta – Futur I ili Futur II?

Preuzmite sliku

Isklustvo uči da sa debelom rezervom treba prihvatati kada god vladini dužnosnici i političari govore u futuru.

Piše: Borivoje Simić

Ove sedmice federalni premijer Fadil Novalić je obećao 50.000 novih radnih mjesta, što je upola delvalvirana brojka od 100.000 koliko je njegov stranački šef Bakir Izetbegović obećavao u predizbornoj kampanji.

Ispašće, međutim, da ono što će ostati na sonu biti tek porast zaposlenosti od mršavih nekoliko hiljada, dok se brojke novouposlenih sa pet, odnosno šest cifara doimaju kao daleki san, u svakom slučaju za Futur II (daleko buduće vrijeme), a ne Futur I na koji oni koji obećavaju očito misle.

Glasačka mašina u federalnom Parlamentu podržala je Vladin rad, ali nakon što se sve što je urađeno stavi na rešeto, malo toga ostaje što može govoriti u prilog poboljšanja stanja u Federaciji BiH.

Vlast nas hrani podatkom da je realizirala 30 posto mjera iz Reformske agende, ali teško da to i jednog građanina ove države impresionira.
Ono što želimo vidjeti jeste koliko je životni standard povećan, koliko je porasla zaposlenost, koliko je otvoreno novih kompanija i fabrika, koliko privučeno investicija…
Nažalost, budući da se nema za bogzna šta uhvatiti, vlast nam servira neke “sitne” brojke o povećanju zaposlenosti kao svoj veliki uspjeh, a upitni moratorij na zapošljavanje u javnom sektoru kroz “prirodni odliv” ljudi (penzionisanje i na drugi način) predstavlja kao hvale vrijedno dostignuće.

Previše je kalkulantstva u vladnim mjerama. Reforme grebu po površini, svode se na povećanje poreza, usvajanje zakona koji, navodno, sami po sebi treba da riješe sistemske probleme, dok se u suštinu – preskupu državu, popravljanje poslovnog ambijenta, reformu socijalnog sektora i javne uprave i oslobađanje potencijala za privatni sektor i investicije – uopšte ne dira.

Istovremeno, vlast takvim svojim djelovanjem zapravo odbija da prizna da smo u dubokim strukturnim problemima koji zahtjevaju duboke reforme, ostavaljajući nas na utabanoj stazi daljeg ekonomskog tavorenja.

Izjavom kako se ekonomski rast od oko tri četiri posto godišnje “nabere” pa će građani za četiri godine osjetiti poboljšanje svog položaja, premijer Novalić kao da nas želi u startu pripremiti na to da se ne možemo nadati većem ekonomskom rastu, a jasno je da rast iznad šest-sedam odsto za zemlju kakva je BiH, zemlju koja je uz Albaniju najsiromašnija u Evropi, u stvari ne znači ništa drugo do zaostajanje.

Kriza iz 2008. daleko je za nama, ali mi smo sada dublje u nevolji nego na početku najveće globalne depresije od 30-ih godina prošlog vijeka. To je jasno iz same činjenice da penzije tada nisu kasnile kao sada i da su ostale isplate iz budžeta bile mnogo redovnije nego što je to sada. Dok su nam 2009. i u kasnijim godinama trebali MMF-ovi krediti da bismo prebrodili iznenadne fiskalne teškoće, mi, nažalost, osam godina od početka ekonomske krize imamo nikad veću fiskalnu neravnotežu.

Sve to događa se uprkos tome što unazad nekoliko godina bilježimo rast prihoda od indirektnih poreza i budžete punimo rekordnim poreskim primicima, ali trošimo mnogo više nego što smo to činilii prvih godina finansijske i ekonomske krize.

Ovaj paradoks dovoljan je pokazatelj da, najblaže rečeno, ne idemo u dobrom pravcu.

Izostanak bilo kakve strategije u vezi s daljim zaduživanjem kod MMF-a i planom kako se osloboditi ovisnosti o njegovim kreditima zapravo je siguran put u dužničko ropstvo, ma kako nas neki, gledajući na trenutni procenat zaduženosti u odnosu na BDP, pokušali uvjeriti da smo daleko od grčkog ili argentinskog scenarija.

I dok nam vlasti obećavaju bolji život u budućnosti crni scenariji sa politikama kakve imamo, kako vrijeme odmiče, čine se sve realnijim.

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje