Na samoj krivini na putu Vogošća – Sarajevo stoji kuća sa četiri sprata i potkrovljem. Danas je potpuno sređena i spolja i unutra, ne bez arhitektonskog smisla i ukusa, s novom fasadom i mnoštvom balkona i prozora. U ratu je bila teško devastirana, pa je njen vlasnik poslije rata imao više problema da je renovira nego da je istu takvu pravio ispočetka. I prije i poslije rata dijelila je isti besmisao – uprkos njenoj veličini, dotjeranosti i komforu, u njoj nikad niko nije stanovao!!!
Poznavah vlasnika i njegove razloge da gradi čardak na čardaku u toj kući do nebesa. Još kao dvadesetogodišnjak otišao je u Njemačku i teško i vrijedno radio kao građevinac, po kiši i snijegu, po avgustovskim vrućinama… Vremenom je stekao porodicu, sa svojom ništa manje vrijednom suprugom odgojio kćerku i sina i u jednom trenutku, u srednjem životnom dobu, odlučio da kupi zemlju i gradi kuću nadomak Sarajeva, “da ima kad se vrati”. On i žena će, kaže, u prizemlju, sinu je prvi sprat, a kćerki drugi, nek svima bude dovoljno široko i nek niko nikome ne smeta.
A četvrti sprat i potkrovlje, zapitah ga, čudeći se toj njegovoj prostornoj i etažnoj matematici koja skoro duplo premašuje i najluksuznije potrebe jedne prosječne porodice. Zastade malo, kao da nije ni razmišljao o tome i kao da ni sam ne zna odgovor, pa neuverljivo odvrati: “Ma neka ih, zatrebaće nekome.”
Vrijeme i težak život učiniše svoje. Jednog jutra osvanu na zadnjoj stranici novina. Kažu, zaspao zdrav-čitav i nije se probudio. Sin i kćerka i ne namjeravaju da se vrate, supruga ostade s njima u tom nekom gradiću blizu Dortmunda – šta bi sama radila i da se vrati iz tuđine? Kuća ostade prazna kao što je bila otkad je izgrađena, samo se po besprijekorno uređenom dvorištu vidi da nekome plaćaju da je održava.
Putujući novinarskim poslom po cijeloj Bosni i Hercegovini odavno sam se uvjerio da postoje hiljade takvih kuća. Velike su, na lijepim mjestima, bogato opremljene i spolja i iznutra, mnogo vrijede, ali – prazne. Nije to samo navika ljudi iz dijaspore, i mnogi u zemlji vode se istom logikom te masovne gradnje, samo što su oni koji su radili u inostranstvu mnogo lakše gradili te velike objekte.
Taj trend građenja velikih kuća za čitavu porodicu počeo je, kažu, još tamo negdje sedamdesetih godina prošlog vijeka. Počele su nicati kuće sa više spratova, a oni koji su ih gradili vremenom su iskočili iz razumnih mjera kad je riječ o dimenzijama i troškovima. Bilo je tu i onog klasičnog balkanskog nadmetanja među komšijama i rodbinom čija će kuća biti veća i bogatije opremljena. Uglavnom, ta praksa u većini slučajeva ima iste konture i nepisana pravila funkcionisanja – “gazda” koji je osmislio i izgradio kuću, žrtvovao se i decenije potrošio radeći i gradeći kuću, zajedno sa ženom je u prizemlju, prvi sprat je rezervisan za najstarijeg sina, ostali spratovi za drugu djecu, a potkrovlje stoji za svaki slučaj “kad se već gradilo, da i to imamo”. Druga faza tog nepisanog pravila je da spratovi za djecu uglavnom ostanu prazni. Žali se tako jedan čovjek, koji je čitav radni vijek proveo gradeći jedno takvo zdanje, dižući kredite i otplaćujući ih za gradnju i opremanje, kako se “kćerke poudaju, a snahe odvedu sinove i đe si bio – niđe, šta si radio – ništa!!! Cijeli život radio za kuću da bi je pod starost gledao praznu”. (Kolumna | Amir Sužanj)
