Utorak, 4. Oktobra 2022.
Tuzlanski.ba logo

Almir Šehić 30 godina traži majčine kosti: “Ispunio sam joj jednu želju”

Preuzmite sliku

Medicinska sestra Hasnija Šehić je sa još oko 40 osoba ubijena tokom radne obaveze u septembru 1992. godine u bihaćkom naselju Duljci.

Za njenim tijelom i danas traga sin Almir Šehić, koji je o njenoj sudbini čuo od sestre i drugih preživjelih. Almir Šehić jedan je od onih koji nakon skoro 30 godina nisu pronašli nijednu kost najmilijih. Njegova majka Hasnija u junu 1992. godine, zajedno sa kćerkom Almirom, vratila se u porodičnu kuću u Ripču iz Bihaća u koji su izbjegli.

“Tada je povela i sestru. To je bio posljednji autobus koji je iz Bihaća odvezao putnike u Ripač, nakon čega je postavljen punkt i nije se više moglo ići. Na makadamskom putu preko Golubića komšije su napravile još jedan punkt i nisu ih htjeli pustiti. Majka je nudila i novac”, počinje Almir u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) opisivati posljednji susret s majkom.

  • “ʻBrzo ću ja doćiʼ, reče mi. Bio je lijep dan i poslijepodne je krenula iz Bihaća autobusom i povela sestru. Uspio sam je zagrliti i to je bio naš posljednji susret”, prisjeća se Almir, kao i da je tog dana majka nosila crvenu suknju i šarenu košulju.

    Majka i sestra ostaju u Ripču koji je tada bio pod kontrolom srpskih jedinica, pojašnjava on.

    Za nas su najgore bile dezinformacije i različite informacije koje smo dobijali. Za nas je to bio težak period, a posebno za tatu koji je sve primao k srcu”, kaže.

    Prvih mjeseci uspjeli su ostvariti kontakt sa njima.

    “Tri mjeseca smo slali pisma preko Crvenog križa. Dobio sam desetak pisama od majke. Govorila je da su žive i zdrave. U posljednjem, koje je poslala u septembru, napisala je da ima 45 kg, a imala je 65”, navodi Almir.

    “Pisma su bila kao da ih je pisao neko drugi, nepovezana, ali je njen rukopis. Pisala je da se čuvam, da vodi dnevnik i broji granate koje padaju prema nama”, dodaje.

    U septembru Almir je bio raspoređen u vojnoj policiji smještenoj u današnjoj kasarni “Adil Bešić”.

    “U oktobru je do kasarne došla vijest o ubistvu u Duljcima i rekli su da su one među desetinama ubijenih. Bili smo sigurni da je i sestra”, govori on.

    Sestra je ipak živa, ispričala je šta su proživjele. Tada počinje proces razmjene ratnih zarobljenika, kaže Almir, govoreći da je tražio sestru i majku, odnosno njihova tijela. U decembru njegova je sestra razmijenjena živa.

    “Samo sam je zagrlio i zahvalio Bogu da je bar ona živa”, navodi, kao i da su trebale godine da mu sestra ispriča sve strahote koje su doživjele.

    Ona je ostala živa zahvaljujući komšiji Mirku koji je ubijen u našoj kući jer je spašavao moju sestru. Ona je kao djevojčica maltretirana i Mirko je lagao da je to njegova kćerka koja je živjela u Novom Sadu i na osnovu toga je ostala živa”, priča.

    Najgore priče o majci i šta su preživjele, morao je, kaže, prihvatiti.

    “Sestra mi je sve ispričala i one različite priče koje smo prije slušali bile su istinite. (…) Oni su morali raditi poljoprivredne poslove tokom zarobljeništva. Svako jutro bi traktorom došli po njih i odvezli ih, a majka bi im dala prsten ili nešto samo da sestra ostane kući. Nakon što odu, komšinica bi je odvela kod sebe, da je sačuva”, govori.

    “Nagledala se svega. Nakon nekoliko godina mi je ispričala šta im se sve dogodilo. (…) Ispričala mi je da je mama skoro svaki dan oko naše kuće zakopavala dijelove ljudskog tijela koje su psi donosili”, opisuje on.

    Kako mu je sestra ispričala, 23. septembra 1993. godine njena majka je odvedena na radnu obavezu da bere šljive. Njegovoj sestri je tada jedan poznanik rekao da će svi biti ubijeni. O tom danu čuo je i od drugih preživjelih.

    “To je bilo između 12 i 13 sati. Donijeli su im kafu i stavili tepih da sjednu. Došlo je njih šest ili sedam sa fantomkama i počeli su pucati po ljudima. Ubijena je i djevojčica od 11 godina. Mama je molila da je ne ubiju. Nju su ranili, djevojčicu ubili, pa mamu dokrajčili”, prisjeća se Almir svjedočenja preživjelih.

    Jedan od saučesnika, kaže, na suđenju je priznao da su ih postavili uz banderu i palili.

    “Stavili su ih u traktor i krenuli. Kada je UNPROFOR saznao za to, presreo ih je i uzeo tijela”, govori, dodajući da su “specijalci srpske vojske nakon toga zarobili kamion UNPROFOR-a, preuzeli tijela i zaputili se u nepoznatom pravcu”.

    Pred Kantonalnim sudom u Bihaću počinitelji zločina u Duljcima su kažnjeni na ukupno 57 godina zatvora. Osuđeni su Jovica i Zoran Tadić, Zoran Berga, Željko Babić, te Goran Mihajlović.

  • Nekoliko godina kasnije, tokom prvog prekopavanja terena i traženja posmrtnih ostataka, našao je majčin džemper.

    Bio je to svijetlozeleni džemper sa pahuljicama za koji mi je sestra rekla da ga je nosila tog dana”, prisjeća se Almir.

    Svjedoci i preživjeli, kaže Almir, znaju progovoriti i dijeliti informacije na obilježavanju godišnjice. Ipak, onu glavnu – gdje su kosti, ni danas nema.

    “Uvijek sam se pitao zašto su je morali ubiti. Mogla im je pomoći kao medicinska sestra. Nije dovoljno sve ono što su joj radili, na šta su je tjerali i što je morala proći, pa su je morali i ubiti”, govori.

    Sestra, za čije je zlostavljanje odgovarao jedan od komšija, nije mogla da se vrati u porodičnu kuću.

    Sestra nije mogla, ostala je u gradu. Nije joj bilo lahko, dugo se oporavljala i bila u bolnici, doživjela traume. Molila me da prodam kuću, ali nisam mogao jer mi je otac tri dana prije smrti rekao da to ne uradim, ako ikako mogu“, dodaje i navodi da, koliko kod je u toj kući bilo zla i koliko god mu bila mrska, ipak mu je uspomena na roditelje.

    Otac se poslije rata vratio živjeti u porodičnoj kući i umro je u njoj 1996. godine.

    Imao je 49 godina i srce mu nije izdržalo”, priča Almir koji se godinu kasnije vratio živjeti u porodičnoj kući.

    Almirova majka je bila medicinska sestra u ambulanti u Ripču. Završila je Višu upravnu školu u Zagrebu. Imali su lijep i miran porodični život.

    “Morao sam napustiti četvrti razred srednje škole da bih išao na vojnu obavezu u Beograd. Otac je bio građevinski poslovođa u Pritoci, blizu Ripča. Sestra je imala sedamnaest godina. Sve je funkcionisalo lijepo”, govori Almir o vremenu pred početak rata, kada se vratio sa služenja vojnog roka u Beogradu.

    Onda su, prisjetio se, počela prva izbjegavanja od strane komšija srpske nacionalnosti, a jednom su ga kaže i istjerali iz kafića.

    Jedne večeri jedan od komšija mi je rekao da je bolje da uzmemo svoje stvari i odemo iz Ripča”, dodaje Almir i navodi da mu nije bilo jasno zbog čega, s obzirom na to da nije bio aktivno vojno lice.

    Priča da roditelji nisu ozbiljno shvatili riječi koje im je prenio kao dvadesetogodišnjak i da niko nije vjerovao da će ljudi od kojih su se najmanje nadali, komšije, učestvovati u zločinima koji su uslijedili.

    “Početkom 1992. godine ljudi su vidjeli da se nešto dešava i počeli su odlaziti. Kasnije su odlasci bili prisilni i mi smo morali izbjeći iz Ripča”, objašnjava Almir kao i da se njegova porodica bila nastanila kod Željezničke stanice u Bihaću, u kuću u kojoj su ostali do zarobljavanja majke i sestre.

    Iako trideset godina kasnije nema uspomena na majku ni njenih posmrtnih ostataka, ispunio je kaže jednu njenu želju.

    Njena želja je bila da budem spiker i to sam i danas. Ispunio sam joj tu želju. Mnogo toga me podsjeća na nju i bude mi lakše kad vidim da pronalaze druge ljude, imam nadu i dalje. Ovo jest veliki pritisak, ali ne prođe nijedan dan da ne pomislim na majku, nema dana da je se ne sjetim”, zaključuje Almir.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

       
    Ključne riječi: , , , ,