Naslov koji bi se u fudbalskom žargonu mogao okarakterisati kao klizeći start u kosti, ali nije. Ne radi se o mržnji, buntu, revoltu i bijesu prema glavnom gradu BiH. Naime, radi se o jednoj vrsti kritike koja je utemeljena na realnim i objektivnim činjenicama, a evo i zašto:

„Prema federalno-kantonalnoj izvedbi dobro poznate i davno nastale kompozicije: Kreka radi Beograd se gradi, lista esencijalnih lijekova u Kantonu Sarajevo je dva puta duža nego u TK, karte za javni prevoz učenika i studenata koštaju svega oko 10 KM, a plate i ukupan standard građana je na mnogo višem nivou…\” nedavno je u svom saopštenju napisao predsjednik sindikata visokog obrazovanja Zlatan Begić i šta drugo nego da nastavimo niz utemeljenih činjenica.

Naime, ne radi se o kompleksu manje sredine i urođenom buntu prema svemu što je bolje i veće od nas samih. Upravo suprotno, živimo u najvećem gradu, najvećeg i najmnogoljudnijeg kantona u federaciji. Kanton koji ostvaruje velike prihode kroz poreze i doprinose, kanton koji daje izuzetno mnogo Sarajevu kao centru u teritorijalnom, političkom i finansijskom pogledu, a za uzvrat!? Za uzvrat ne dobija čak ni riječ utjehe, da će nekada biti bolje a da ne govorimo o djelimičnom povratu svih tih sredstava, pa barem kroz mrvice u vidu kojeg miliona.

Ne bih se upuštao u dublju analizu i traženje krivca, ali iskreno, uživao bih gledati osobu u političkom životu koja bi srcem stala iza Tuzle i Tuzlanskog kantona. A onda, da glas koji damo na izborima dotični vođa iskoristi kao neupitnu podršku da šmekerski istupi i kaže: „Sjedište Elektroprivrede mora biti u Tuzli kao centru i najvećem proizvođaću električne energije u BiH\”, ali i još mnogi drugi centri upravljanja morali bi biti u Tuzli i Tuzlanskom kantonu.

Međutim, da se vratim temi samog naslova, postoje i druge konkretne stvari koje lično zamjeram Sarajlijama. Sticajem okolnosti, poznajem izuzetno veliki broj mladih ljudi, rođenih Sarajlija i Sarajki u dobi između 20-30 godina koji nikada u životu nisu bili u Tuzli. Kada u tom kontekstu posmatram sebe i svoje prijatelje koji smo osjećali potrebu da dobro upoznamo svoju zemlju prije nego što napustimo njene granice, onda takvi odgovori djeluju u najmanju ruku: „nenormalni\”. Do punoljetstva sam obišao: Zenicu, Travnik, Bihać, Bugojno, Visoko, Unu, Neretvu, Bijambarske pećine, Vlašić, Bjelašnicu, Jahorinu, Bijeljinu, Banja Luku, Brčko i naravno Sarajevo. Sa jedne strane to su fini jednodnevni izleti a sa druge strane moralna obaveza svih Bosanaca i Hercegovaca koja iziskuje onoliko finansijskih sredstava koliko i jedan noćni izlazak.

Od nastanka Panonskih jezera u toku ljetne sezone na stotine autobusa posjeti Tuzlu. Veseli školarci, jednodnevni izlet u Grad soli, baš kao što sam i ja sa školom išao na Vrelo Bosne, samo što su ova djeca iz svih mogućih gradova u BiH ali ne i iz Sarajeva. Zašto? Zaista ne znam, možda zbog Karaule!

Ako se pogleda iz ugla vođenja politke, prošle, trenutne ili buduće vlasti ništa se neće promjeniti, bar ne kada je u pitanju odnos Sarajeva prema Tuzli i Tuzlanskom kantonu. Tihić, Lagumdžija, Radončić mogli bi voditi predizborne kampanje pod sloganom „tri stranke – jedna politika\” jer skupa pripadaju SSP kolektivu (Stranka Sarajevskih Papaka), trajno nastanjenih u državi unutar države, pazeći jedni na druge i zapošljavajući sebi podobne, a mi gdje smo tu mi?

Iskreno se nadam da će nekada moći halaliti i izdvojiti par miliona u putnu infrastrukturu na relaciji Tuzla-Sarajevo, kako bi Tuzlaci mogli brže i lakše da dođu na ćevape u Želju, prošetaju baščaršijom i Vrelom Bosne i da ostave još koju marku gladnim očima Sarajevske države. Na kraju, vjerujte mi na riječ: „Nemaju Tuzlaci kompleks manjeg grada ali smo zato budale u pi*ku materinu…\”

Piše: N.K – Tuzlanski.ba