To je bila moja obaveza i moje obećanje da ću se vratiti u rodni grad i da ću nakon toliko godina sjesti na sanke i nastaviti tamo gdje sam 24. Januara 94-te stao.

24. Januara 1994. godine, četverogodišnji dječak po imenu Admir, u tuzlanskom naselju Bećarevac, uživao je u najvećoj dječijoj radosti, uživao je u snijegu i sankanju. Na Admirovu žalost agresorska granata prekinula je njegovo sankanje, ali na svu sreću ne i njegovu ranu mladost.

– Bio sam baš mali, danas se veoma slabo sjećam svega, za mene je to bio šok, a mojim roditeljima se u momentu svijet srušio. Zalutali geler je završio u tijelu, bukvalno me skinuo sa sanki. Bila je to prostrelna rana kroz stomak a geler je izašao na debelo meso. Život mi je spasio Dr. Žarko Mladina kojem sam mnogo zahvalan što sam živ i hvala Bogu zdrav. Poslije sam saznao, rekli su mi da sam bio prvo ranjeno dijete u Tuzli.

Nakon ranjavanja, Admirovo ime je bilo prvo na spisku za evakuaciju u inostranstvo, ali u to vrijeme napustiti granice Bosne i Hercegovine i nije bilo jednostavno.

– U januaru sam ranjen, nedugo nakon toga zajedno sa roditeljima trebao sam biti evakuisan u inostranstvo da nastavim sa liječenjem. Nakon što smo postali svjesni da ćemo na odlazak u inostranstvo čekati mnogo duže nego što su nam rekli, roditelji su odlučili da na svoju odgovornost krenemo van granica BiH. U aprilu 94-te krenuli smo za Njemačku, gdje smo nakon punih mjesec dana putovaja i probijanja kroz barikade, konačno i stigli, gdje mi je pružena adekvatna medicinska pomoć.

Nakon završetka rata i uspješnog Admirovog oporavka, porodica je ostala živjeti u Njemačkoj, u gradu Frankfurtu, a njegova povezanost sa rodnim gradom bila je sve veća i veća.

– Zanimljivo je to. Nisam odrastao u Tuzli, nisam se školovao, nisam proživljavao one školske dane sa društvom. Ali kako sam vremenom odrastao, svakim novim danom povezanost sa rodnim gradom je postajala sve veća i veća. Ovdje mogu imati sve uslove i sve pogodnosti, ali Tuzla je ono sa čime sam želio da legnem i sa čime sam želio da se budim. Tuzla je ono što sam u bukvalnom smislu želio da nosim na srcu dok sam živ.

Zatim je uslijedio i jedan interesantan gest u vidu iskazivanja vječne ljubavi prema rodnom gradu.

– Prilikom jednog dolaska u rodni grad u kuću u kojoj sam rođen i u kuću koju i danas imamo, dirnula me je posebna emocija. Nije to neki poseban gest prema gradu u kojem sam rođen i prema gradu u kojem sam ranjen. To je bila moja obaveza i moje obećanje da ću se vratiti u rodni grad i da ću nakon toliko godina sjesti na sanke i nastaviti tamo gdje sam 24. Januara 94-te stao, nastaviti svoje dječije radosti u inat onima koji su htjeli da ih zauvijek prekinu. U inat njima, zauvijek ću da nosim svoj grad tetoviran na mjestu koje tog kobnog Januarskog dana nije prestalo da kuca… NA SRCU!

N.K – Tuzlanski.ba