Još jedan mladi bračni par odlučio je da napusti BiH, da napusti na neki način sigurnost svog doma i krene u nepoznato. A, to nepoznato ih na neki način vodi u neku, bolju, sretniju budućnost, na koju u BiH ne mogu da računaju. Radi se o Šejli Glinac-Jozić i Dini Joziću iz Tuzle.
Ja sam zapravo rođena u Gračanici, a cijeli svoj život sam provela u Tuzli, a po profesiji sam magistrica violine. U Švedskoj sam završila magisterij gdje sam veoma malo i radila, a po povratku u Bosnu, radila sam u Tuzli u Osnovnoj i Srednjoj muzičkoj školi – rekla je Šejla na početku razgovora.
Njen suprug Dino završio je prvi ciklus studija arhitekture, a trenutno je na drugom ciklusu.
– Radio sam u dva arhitektonska biroa u Tuzli, bio sam i glavni urednik jednog studentskog časopisa koji je iz jedne lokalne, prerastao u regionalnu priču, a koji danas ima redakcije u Sarajevu, Beogradu, Novom Sadu, Hrvatskoj, Crnoj Gori. Studirao sam u Poljskoj, Italiji, Njemačkoj, a trenutno završavam svoj magistarski rad, a paralelno radim u Frankfurtu – rekao je Dino.
I Šejla i Dino studirali su u trećim zemljama, da li je postojala mogućnost da već tada ostanu u jednoj od tih zemalja?
– Naravno da jeste, ali sam htjela da ono što sam naučila u Švedskoj, da to znanje prenesem na učenike, na mlade ljude u BiH. Htjela da da vidim da li mogu bilo šta da promjenim u svojoj državi. Nakon tri godine rada u školama, javila se želja za promjenom, da jednostavno kako ja, isto tako i Dino, želimo nešto više. Mogli smo naravno ostati i u Tuzli i živjeti relativno lijepo, u nekim da tako kažem koliko toliko normalnim uslovima, ali htjeli smo više – odgovorila je Šejla.
– Ja bih se nadovezao na ovu Šejlinu priču i rekao, da smo ne tako davno postali roditelji, imamo sinčića od osam mjeseci. Ali, svo to moje međunarodno iskustvo se svodi na međunarodne razmjene koje pokriva Evropska unija. Uvijek vas u tim nekim prijavama pitaju: „Zašto želite?“, pa želim da steknemo to neko evropsko iskustvo i da na osnovu tog iskustva doprinesem nešto svojoj zajednici. Bez obzira što nas je životni put ponovno doveo u inostranstvo, mi ćemo u svakom slučaju nastaviti da doprinosimo našem društvu. Ja trenutno radim na jednoj publikaciji koja je vezana za Memorijalnu arhitekturu i generalnu memoralizaciju u BiH, a što je jedna od jako važnih i trenutno gorućih tema, ako želimo da nastavimo sa boljom budućnošću. Osim toga moj magistarski i akademski rad je direktno vezan za sve što je u BiH jer BiH će uvijek živjeti u meni.
Pred ovim mladim bračnim parom i mladim roditeljima je dosta nerazajašnjenih pitanja, dosta toga ih još čeka da se končano prilagode životu u Njemačkoj. Da li su se psihički pripremili za sve to?
– Pokušat ću da budem kratak. Dosta vremena sam proveo sjedeći u mjestu, a onda se sve to nekako srušilo na moja leđa tako da sam na sve spreman i da vjerujem da se sve može postići. Vizuju imamo, imamo i misiju, ali sve nekako ide na neki horuk. Trebamo da učimo jezik, da se prilagodimo svemu onome što nas čeka – rekao je Dino, a Šejla je dodala:
– Velike su obaveze pred nama jer imamo i bebu. Ne znam njemački jezik, Dino je tu negdje na B2. Treba sada sve to stići, dobro se organizovati. Iskreno govoreći bilo mi je jako, jako teško otići, jer nije bio nimalo jednostavan potez. Bili smo još jedna porodica koja odlazi. Mnogi su nam govorili da nam je to dobar potez,da ćemo uspjeti,a mnogi od njih se također spremaju na odlazak iz Bosne. Pred nama su godine rada, dokazivanja, ali sigurna sam u naš uspjeh. Osim moje porodice , zaista mi je teško bilo napustiti moje učenike. Bilo je suza na rastanku. Ali Dino ja smo neki veliki vizonari, imamo puno nekih planova. Evo krenuli smo od Njemačke,a možda Njemačka ne bude neki krajnji cilj. Za sada nam se zaista sviđa ovdje. Ko zna gdje će nas život odvesti,a možda se jednom i vratimo u BiH. Ali, jedno je sigurno sada želimo da usporimo malo tempo našeg života, a prije svega zbog našeg sina. Ovdje se malo drugačije živi nego u Bosni. Sada bukvalno počinjemo od viljuške i kašike, ali postići ćemo sve, uspjet ćemo. (Hayat.ba)
