Tuzlak Damir Husanović koji inače radi kao nastavnik engleskog jezika u Osnovnoj školi u Teočaku osvojio je brojne simpatije javnosti nakon što je na svom Facebook profile objavio nekoliko video snimaka na kojima na zabavan, kreativan i domišljat način učenike kroz glumu i pjesmu uči engleski jezik.
Husanović je nekada bio jedan od najperspektivnijih bh. košarkaša, koji je zbog povreda mora prestati sa bavljenjem košarkom.
Naime, Husanović je zbog zdravstevnih problema već nekoliko dana hospitaliziran na Odjelu Klinike za neurologiju UKC Tuzla.
Svoje iskustvo iz bolničke sobe odlučio je podijeliti i javno na svom Facebok profilu, nastojeći pri tome uputiti svima nama snažne životne lekcije i poruke da se barem na trenutak zamislimo i zapitamo “Da li nam trebaju life or death situacije da bi se voljeli, razumjeli i bili bolji jedni prema drugima?”
Ležim na Neurologiji već gotovo sedmicu. Majčina 4 sedmična hospitalizacija koja je bila na nivou naučne fantastike, i moji pokušaji da je izvućem čitavu iz sve te priče ostavili su ogroman, nesaglediv trag na moje fizičko zdravlje, koje ću ja opet naravno pokušati popeglati kako znam i umijem.
Doktori i medicinsko osoblje Neurologije na UKC Tuzla su predivni i nema tog novca kojim ih možete platiti.
Užasno je teško zadržati empatiju i zdrav razum u istom košu, ponekad i ne pogriješiti, a uvijek ostati čovjek.
Ovi ljudi su heroji naseg doba. I da, svugdje ponekad bude svega, ali sveukupna impresija je za duboki naklon i poštovanje.
Sa mnom je prvih par dana bio Omer iz Banovića. Čovjek u srednjim 50-tim, jak kao bik, vile su ga pronosale da ostane živ.
Nasmiješ se čovjeku, pokriješ ga, utješiš oraspoložiš, a on s tobom podijeli posljednju bananu koja mu je ostala, a koju ti, iako imas svoje, uzmeš i ne odbijaš, jer ima nesto posebno davanju te vrste. Ne postoji toplije i iskrenije.
Predivan čovjek! Otišao je kući, večeras sam ga zvao da ga provjerim, kaže, ti si mi kao brat kojeg sam uvijek želio imati. Tri dana zajedno!
Sa mnom je bio i čika Branko, živa enciklopedija, šarmer i genijalac, kojeg sam zavolio kao oca i od kojeg sam u par noći koje sam proveo s njim naučio više o životu nego u posljednjih 20 godina.
Te 2, 3 noći sa njima, koliko god cirkusoidno to zvučalo uzevši u obzir lokaciju boravka, bile su neke od najljepših u mom životu.
Kada je čovjek na koljenima i u ozbiljnoj nevolji, onda on dijeli i uzima ono najbolje od sebe i drugih a prvenstveno emociju ljubav, humor i podršku.
Prostre svoju dušu po podu kao ćilim. Upućen je jedan na drugog, njeguje, diže, ohrabruje, šali se u muci i daje nadu jedan drugom da će sve biti OK.
Podsjetilo me je na rat, kada nam je bilo bolje a kad je bilo gore. Prije nego što smo kao narod postali sitni oportunistički pacovi koji bi za 100 maraka prodali članove porodice.
Bolnice su jedinstvena iskustva, koliko negativna, toliko ponekad i pozitivna. Da li nam trebaju life or death situacije da bi se voljeli, razumjeli i bili bolji jedni prema drugima?
Da bi se malo manje dijelili, a više međusobno jedni drugim emotivno udijeljivali. Jutra će uvijek biti pametnija od večeri, a Omer i Branko me podsjetiše zasto još uvijek u dubini svoje duše volim Bosnu i Hercegovinu i zašto je život jedna nit Božije milosti gdje na najneočekivanijim mjestima pronađeš nanjunikatnija i najinspirativnija iskustva.
Damiru najiskrenije želimo brz oporavak i da se što prije vrati u školske prostorije svojim redovnim obavezama.
Sigurni smo da će mnogi od vas imati potrebu da nakon čitanja ovaj članak odnosno iskustvo iz bolnice Damira Husanovića također podijele sa svojim prijateljima na društvenim mrežama. (Tuzlanski.ba)
