Iz tuzlanskog Off-seta izlazi knjiga Saše Burlice „Izgubljeni zavičaj“, kojom se kroz 55 priča oživljavaju uspomene na događaje i ljude vlaseničke čaršije. Saša Burlica je rođen u Vlasenici, novinarsku karijeru počeo je u Beogradu, a 80-tih godina bio je šef tuzlanskog Dopisništva „Večernjih novina“, tada najtiražnijeg lista u BiH.

U brojnim listovima bivše Jugoslavije objavljivao je reportaže iz sjeveroistočne Bosne. Već 30 godina živi i radi u Karlovim Varima, u Češkoj Republici. Knjiga „Izgubljeni zavičaj“ će biti promovirana u Tuzli i Vlasenici. Recenzenti su Goran Mišić i Fatmir Alispahić, a tehnički urednik Vuk Kovačević.

Vlasenički novinar Vuk Kovačević je na poleđini knjige napisao da je Saša Burlica jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih novinara osamdesetih godina prošlog vijeka, koji je u ovoj knjizi sabrao mali dio svog stvaralačkog opusa dugog gotovo pola stoljeća. Sašine priče, piše Kovačević, odslikavaju duh i dah one nekadašnje Bosne, u kojoj smo svi bili srećni i zadovoljni i kojom smo se svi ponosili.

Recenzije o knjizi napisali su Goran Mišić, dugogodišnji novinar i član Nezavisnog udruženja novinara Srbije i Fatmir Alispahić. novinar i publicista.

Goran Mišić: “Kad novinarstvo postaje literatura”

Svako ko se ikad latio pera u Bosni suočio se i sa starom istinom da je baš u toj nevelikoj zemlji u srcu Balkana pripovijedanje bilo i ostalo jedan od najtežih poslova. Jer, u Bosni, bezbeli i u njenom dijelu što se Hercegovinom zove, oduvijek, bukvalno svi pripovijedaju, a usmena se predanja od malih nogu prenose s koljena na koljeno.

Zato su i najbolje priče, pripovijetke, bajke, reportaže ili putopisi odvajkada nastajale i njegovane baš na tom prelijepom mjestu gdje se miješaju topli vjetrovi i mirisi Mediterana sa oštrim sjevercem ili strujanjima sa zapada ili istoka.

S ovom se jednostavnom istinom prilično davno susreo i novinar Saša Burlica, prvi dugogodišnji ekskluzivac sarajevskih „Večernjih novina“ i autor najčitanijih storija po predratnim bosanskim i jugoslovenskim lifemagazinima, koji već skoro tri decenije živi u češkom egzilu, nažalost, daleko i od novinarstva i od svog istočnobosanskog zavičaja.

Otišao je iz Tuzle i rodne Vlasenice kao i mnogi drugi, usred posljednjeg rata, „trbuhom za kruhom“ i poput hiljada drugih Bosanaca i Hercegovaca ispotiha tugovao za tim čarobnim svijetom dobrih ljudi čije su sudbine prečesto presijecali interesi velikih svjetskih sila.

Burlicu nikad nije napustila strast za pisanjem koja se godinama samo pojačavala.  Sve do trenutka kada je došao na neobičnu ideju da ponovo počne ispisivati, ovaj put na društvenim mrežama, samo za prijatelje, nove priče o ljudima i događajima iz starih vremena, pazeći da zanimljivost ostane jedan od osnovnih kriterijuma izbora tema.

Potom je stigao i do ideje da izbor najboljih priča „ukoriči“ u knjigu koju upravo držite u rukama i siguran sam da će je mnogi sa velikim zadovoljstvom nakon čitanja držati na vidnom mjestu u vitrini iz više razloga.

Nije to rijedak novinarski običaj, pogotovo onih darovitijih, koji prije ili kasnije pređu tu nevidljivu granicu između novinarstva i literature i manje ili više svjesno postanu pisci i malo po malo odmaknu od novinarstva. U Sašinom slučaju radi se o vješto sklopljenom opusu nastalom u razmaku od više decenija, što knjigu čini zaista raritetnom. Što je još važnije, ova knjiga nije nastala da bi završila samo  na policama  zavičajne biblioteke, niti ima pretenzije dosegnuti „Nekrolog jednoj čaršiji“ nenadmašnog Zulfikara Zuke Džumhura. Niti je Zuko pisao samo o svom Konjicu, niti je Saša imao namjeru ispisivati zanimljivosti iz Vlasenice ili neke druge istočnobosanske čaršije ili varoši.

Fatmir Alispahić: “Ova knjiga je most dobrote od jučer ka sutra”

Kad bi se pisala povijest bh. novinarstva osamdesetih godina, jedno od najvažnijih imena bilo bi ime Saše Burlice. Kroz njegovu „olimpiju“ prošle su bezmalo sve najvažnije afere i događaji tih godina. Dokaz tome su i nekolike godišnje novinarske nagrade koje je dobio Saša Burlica, kao dopisnik i urednik sarajevskih „Večernjih novina“, čiji je tiraž sezao do nevjerovatnih 150.000 primjeraka. Saša Burlica je bio kapiten, što bi se danas reklo hit-mejker, ove najtiražnije novine u povijesti štampanih medija u BiH. Iako je sa radnim mjestom bio stacioniran u Tuzli, kao šef Dopisništva „VN“, u sarajevskoj redakciji su znali da im je on najpouzdaniji igrač, da s njim nema promašaja. Zato su ga slali na danas gotovo nezamislive novinarske zadatke, kakav je onaj da sa lica mjesta, iz centra jedne YU afere, mjesec dana pravi feljton dan-za-dan. A gdje su tek one teme koje je znao sa laserskim novinarskim instinktom iščačkati Saša Burlica, a zbog kojih bi broj „planuo“ do podne, da ga više nisi mogao naći na kiosku.

Ne radi se tu samo o „Večernjim novnama“! Prije toga Saša Burlica je, kao student, saradjivao sa  glasovitom,  beogradskom „Ekspres politikom“, također novinom koja se bazirala na kratkim formama i šarolikim informacijama. Saša Burlica je sarađivao sa najvažnijim jugoslovenskim časopisima, od sarajevskih revija „Svijet“, „Una“ i „San“, pa do beogradske „Ilustrovane politike“, „Revije 92“, i drugih. Rijetko je koji novinar iz BiH, kao Saša Burlica, sarađivao  osamdesetih  godina sa toliko listova, revija i časopisa na prostoru bivše Jugoslavije.

Na žalost, naša stvarnost uvijek kaska za poviješću, pa tako i ovakvi novinarski bardovi ostaju izvan stručne valorizacije, iako bi opus Saše Burlice bio vrijedan za časove prakse na katedrama žurnalistike. Na pitanje, šta je to kompletan novinar? – odgovor bi se upravo mogao naći u opusu Saše Burlice. On ima gard koji ovoj profesiji daje dignitet, on ima detektor za temu koja je društveno relevantna, a na tržištu konkurentna, on zna osjetiti etički i moralni senzibilitet teme, i detalja, kako bi kod čitaoca probudio učešće u problemu, on vlada prostorom teksta, kao vrhunski majstor kratke forme, u kojoj daje ono najbitnije… On je neprevaziđeni majstor naslova! Samo bi se o naslovima Saše Burlice dao održati čas iz novinarstva. I tako redom!

Ali, kao i mnogi drugi, Saša Burlica je bio žrtva tragičnih poplava i oluja. To su one vremenske rupe u povijesti kad čovjek i riječ više ništa ne znače, već bivaju nošeni bujicama nepredvidivosti. U neko vrijeme, Saša Burlica se morao rastaviti od svoje „olimpije“, sa kojom je godinama putovao kroz vrijeme i bilježio našu stvarnost. Njegova stvarnost postala je život izbjeglice, borba za egzistenciju porodice, u dalekoj Češkoj.