Oktriveni brojni uređaji koji imaju “namjerno ugrađene slabe tačke”

Vaš televizor ili moblni telefon su se pokvarili tek što im je istekla garancija? Možda to i nije slučajnost. Nezavisni stručnjaci su uvjereni da proizvođači namjerno prave proizvode koji će se kvariti – da bi prodali nove

Već je školski primjer da se proizvođačima jednostavno ne isplati da proizvode nešto što će trajati vječno bila pojava ženskih čarapa od vještačke svile (najlona). Na samom početku proizvodnje u reklamama su te čarape izlagali svim mogućim iskušenjima, čak su vukli automobile sa parom ženskih čarapa – koje su ostale čitave kao da su upravo izašle iz fabrike.

Takav proizvod se u startu pokazao kao loš posao – jer šta će fabrike raditi i kome će prodavati, ako se nose čarape koje će trajati godinama ili uređaji koji će trajati decenijama? Tada je i nastao složen izraz “planirana obsolencija“, gdje su ženske čarape i napravljene tako da potraju samo određeno vrijeme – a svaka žena zna da joj ponekad “pukne žica” već kad navlači čarapu po prvi put.

Nezavisni stručnjaci su uvjereni: to nije samo kuknjava starijih građana kako je sve “prije bilo bolje“, nego su mnogi predmeti i proizvedeni tako da traju samo ograničeno vrijeme, od električnih sijalica pa do vrhunskih elektronskih uređaja i mehaničkih djelova – na primjer u automobilima.

Plastika ili čelik – potpuno je svejedno

Skoro uvijek je glavni argument za ugrađivanje manje kvalitetnog dijela u neki proizvod njegova manja cijena. To po pravilu nije tačno: trošak samih materijala ugrađenih u nekom proizvodu je u principu beznačajan u poređenju s drugim troškovima proizvodnje.

Drugim riječima, jedva da ima razlike u konačnoj cijeni da li je negdje ugrađen zupčanik od nekvalitetne plastike ili od vrhunskog čelika: glavni trošak je na kraju radnik ili mašina koji će taj zupčanik postaviti tamo gdje spada. Iskorišten materijali čine tek nekoliko procenata u konačnoj cijeni proizvoda.

Neki proizvodi su čak konstruisani da prevare potrošače i jedna grupa hakera iz Rusije je malo bolje pogledala, kako je složen program štampača (printera) za računare. Otkrili su da je u mnogima od njih ugrađen jedan integrisani krug koji tačno broji štampane stranice – i nakon nekog vremena javlja kvar na ređaju, iako je sa štampačem sve u redu.

Na internet sajtu tih hakera se nudi mali program kojim se taj brojač u čitavom nizu modela štampača “vraća na nulu” – i po pravilu on nakon toga radi kao da se ništa nije dogodilo, iako je prethodno prijavljivao kvar.

Proizvođačima nije stalo do trajnosti proizvoda

Stefan Šride je pokrenuo internet sajt na kojem potrošači mogu prenijeti svoja iskustva sa raznim uređajima koji imaju “namjerno ugrađene slabe tačke“.

“Proizvođači očito ne razmišljaju mnogo o dugovječnosti nekog proizvoda nego u njega ulažu tačno onoliko novca koliko je potrebno da funkcioniše u periodu od tri godine.”

Nakon tri godine gotovo svuda ističe pravo kupca da se pozove na garanciju ili grešku u proizvodnji. Posjetioci njegove internet-stranice se najviše žale na poznate proizvođače elektronskih uređaja: Epson, Brother, Philipps, Apple, a na vrhu skale je južnokorejski gigant Samsung.

Dominik Enste iz Instituta za njemačku privredu u Kelnu može potvrditi da je proizvođačima u interesu da prodaju proizvod koji će se pokvariti: “Proizvođači ne mare mnogo za dugovječnost svojih proizvoda. Na taj način ne vode računa ni o ekološkim načelima, a krše i društvenu odgovornost koju oni imaju.”

Sve kraći ciklusi trajanja elektronskih uređaja opterećuju novčanik kupaca, ali i povećavaju potražnju za sirovinama. Za izradu elektronskih uređaja su potrebni mnoge rijetki metali, od zlata i bakra pa do elemenata o kojima nismo ni učili na časovima hemije i čija je proizvodnja izuzetno zahtjevna. Ne samo da se u njihovoj eksploataciji troši mnogo energije, nego se i uveliko zagađuje okolina.

I kupci su (donekle) krivi

Dominik Enste tvrdi da za to nisu krivi samo proizvođači, nego i kupci. Mnogi žele da imaju samo najnovije proizvode i da budu uvijek u trendu. A kad i kupac obraća pažnju samo na cijenu proizvoda, onda su i proizvođači prisiljeni da praviti proizvode koji će “držati vodu dok majstori ne odu“.

Ekonomski zakon načelno tvrdi da velika potražnja izaziva povećanje proizvodnje. Povećana proizvodnja dovodi do pada troškova, ali i do ukupnog privrednog rasta i porasta blagostanja. Tzv. “planirana obsolencija” krši taj ekonomski zakon, jer se troši novac i sirovine tek da bi se održalo postojeće stanje – uz izazivanje ogromnih troškova za reciklažu i odlaganje otpada.

Iako se u trgovini već možete pitati, ima li uopšte još proizvoda koji su proizvedeni da traju vječito, Enste smatra da kupci ipak imaju moć da se nešto promijeni: “Pitanje glasi: hoću li kupiti dva proizvoda za pet godina ili jedan koji će trajati pet godina?” Jer ako se sabere, koliko su koštali nekvalitetni proizvodi, potvrđuje se ona stara mudrost: škrtica uvijek troši dva puta.

Tuzlanski.ba / DW