Od 1953. godine, regionalna banka Credito Emiliano prihvata neobičan kolateral za kredite za mala preduzeća: divovske kolutove sira Parmigiano-Reggiano.
Lokalno poznata kao Credem, banka je predmet nove studije slučaja na Harvard Business School pod nazivom "Credem: bankarstvo na siru".
Studija objašnjava kako banka u suštini zamjenjuje skupi dio operativnog procesa za proizvođače mlijeka u regiji Emilia Romagna na sjeveru Italije, piše Forbes.
Osim što drži sir kao osiguranje, Credem skladišti i odležava kolutove u klimatiziranim trezorima tokom trajanja kredita. Poljoprivrednici štede na operativnim troškovima, dok banka stiče određeno znanje o rizičnoj industriji, prenosi Tuzlanski.ba.
"U svom istraživanju posmatram kako operacije utiču na finansiranje i obrnuto, a ovo je bio odličan primjer kako prilagoditi finansijsku infrastrukturu radnim karakteristikama lanca snabdijevanja", kaže Nikolaos Trichakis, asistent na Tehnologiji i operacijama na Harvard Business School-u, koji je koautor studije sa Gerryjem Tsoukalasom, docentom na Wharton School-u Univerziteta Pennsylvania, i Emerom Moloneyem, naučnim saradnikom na Harvard Business School-u.
Studija opisuje tradicionalni proizvodni proces za Parmigiano-Reggiano, koji je u mliječnim krugovima poznat kao "Kralj sireva". Lanac snabdijevanja počinje sa oko 3500 porodičnih gazdinstava. Svakog dana farmeri donose svježe mlijeko proizvođačima pojedinačnih proizvoda, od kojih su većina zadruge poljoprivrednika s ograničenom odgovornošću, a većina njih proces sazrijevanja prepušta skladištarima. Prije nego što se nađe na policama prodavnica, sir sazrijeva 18, 24, 30 ili 36 mjeseci.
Što duže odležava, postaje ukusniji i vredniji - poput gotovine na štednom računu. Sir star 18 mjeseci daje tjestenini žar, dok sir od 36 mjeseci ''tjera anđele da pjevaju''.
"Proizvođači se suočavaju s veoma dugim rokovima isporuke", kaže Trichakis.
"Oni u suštini imaju obrtna sredstva vezana za zalihe tokom dvije godine. Mogli bi skratiti sazrijevanje kako bi smanjili troškove, ali tada sir koji jedemo ne bi bio tako ukusan."
Zbog sporog vremena za izlazak na tržište, ključno je da poljoprivrednici imaju pristup kreditnim linijama. No, razumljivo je zašto bi zajmodavci oklijevali odobriti kredite proizvođačima sira.
Trichakis objašnjava da su farme u suštini mala i srednja preduzeća, kojima upravljaju poljoprivrednici koji nisu skloni ideji konsolidacije, čak i radi stabilnosti. "Oni ostaju fragmentirani zbog italijanske tradicije", kaže on. "Većina tih porodica proizvodi sir stoljećima i ponosni su na ono što rade, opirući se tome da postanu dijelom većih korporacija."
A postoje i drugi tržišni rizici. Cijene za Parmigiano-Reggiano imaju tendenciju da drastično variraju, zajedno s potražnjom na tržištu. Razlika u potražnji od jedan posto može značiti čak 10 posto promjene cijene, prema studiji Harvard Business School-a. Ekonomski padovi posebno su teško pogodili industriju, budući da je skupi sir donekle luksuzna roba.
U međuvremenu, mnogo toga može poći po zlu sa sirom dok sazrijeva: može se znojiti, stvarati mjehuriće ili, što je najgore, može toliko nabubriti da popuca. Svaka mana umanjuje vrijednost sira, bez obzira na tržišnu cijenu. Previše pukotina može učiniti kolut sira beskorisnim.
"Dakle, jasno je da vam je potrebna finansijska infrastruktura koja je prilagođena ovakvom okruženju", kaže Trichakis. "Pitanje je, dakle, možete li to ostvariti? A odgovor je da."
Sir kao kolateral
Pitanje koje mnoge muči jeste - šta će sir u banci? Odgovor se krije u njegovoj vrijednosti: procjenjuje se da kolutovi mladog parmezana vrijede najmanje 132 miliona eura.
Credem kao zalog prihvata mladi sir, vrednujući ga po trenutnoj tržišnoj cijeni zrelog sira. Studija objašnjava da je tipični omjer kredita i vrijednosti 70 do 80 posto, što štiti banku od fluktuacija tržišnih cijena i degradacije proizvoda.
Podružnica Credema, Magazzini Generali delle Tagliate, čuva oštar kolateral u dva skladišta u vlasništvu banke koja nude skladišni kapacitet za 440.000 kolutova sira težine 80 funti.
Skladišta MGT-a opremljena su najsavremenijim klima uređajima i osobljem obučenih inspektora.
Tokom procesa sazrijevanja, samo jedan posto sira trpi degradaciju koja zahtijeva smanjenje vrijednosti, u poređenju s prosjekom industrije od 10 posto, prema studiji. A budući da sir odležava pod vlastitim krovom banke, banka je stalno svjesna vrijednosti proizvoda. Ako proizvođači ne otplate svoje kredite, banka prodaje kolateral po dospijeću.
"Iz perspektive banke, to postaje gotovo bez rizika", kaže Trichakis.
"Oni imaju kolateral u svom posjedu cijelo vrijeme dok odležava. Dakle, u trenutku kada vide neke probleme - poput mjehurića, na primjer - mogu reći: ''Oh, taj kolateral ne vrijedi onoliko koliko smo mislili.''
Kako studenti ne bi mislili da je model kolaterala potpuno bez rizika, autori studije uključili su krajnje upozorenje - takozvanu prijevaru s uljem za salatu iz 1963. godine, u kojoj je pokvareni trgovac Tino de Angelis iskoristio svoje zalihe sojinog ulja kao kolateral za ogromne kredite iz nekoliko banaka s Wall Streeta. Inspektori su redovno provjeravali inventar, ali spremnici su sadržavali uglavnom vodu, a na vrhu je plutalo tek toliko ulja da ih zavara.
"Postoje potencijalne zamke u finansiranju zaliha", kaže Trichakis.
Dok se studija slučaja Credem fokusira na model sira kao kolaterala, Trichakis primjećuje da to čini samo jedan posto ukupnog poslovanja banke. Ali u smislu dobre volje, model vrijedi puno više od toga.
"Omogućava da se Credem doživljava kao banka koja brine o zajednici, brine za regiju i brine za proizvođače", kaže on.
"Zaduživanje je nešto što ljudi u Italiji baš i ne vole. Razmišljaju o lihvarenju, vraćajući se na Shylocka u Venecijanskom trgovcu. Mnogi ljudi još uvijek tako doživljavaju zajmodavce i banke. Dakle, da bi banka mogla uspostaviti ovu infrastrukturu, to je značajno za prikazivanje njihove vrijednosti za zajednicu."
