Ponedjeljak, 28. Novembra 2022.
Tuzlanski.ba logo

Željana iz Tuzle među 50 najboljih učiteljica svijeta: Promjene vode do uspjeha (FOTO)

Preuzmite sliku

Rijetki su primjeri u Srbiji da se neki prosvjetni radnik nađe u fokusu pažnje medija, a da to bude pozitivna priča. Željana Radojičić Lukić, učiteljica osnovne škole “Milan Rakić” u Banji Vrujci kod Mionice, posljednjih nedjelja uživa u svojih 15 minuta slave.

Ove godine je jedina iz regiona uspjela da se plasira među 50 najboljih učitelja svijeta na tradicionalnom međunarodnom takmičenju “Global teacher prize”, gdje je dospjela na prijedlog učiteljice iz Makedonije koja je na tom takmičenju bila par godina ranije. Iako joj nije prvo priznanje , vjerovatno je kruna u dosadašnjoj karijeri, priznanje za trud i probleme koje nosi breme pripadanja manjini koja svoj posao radi sa entuzijazmom i ne prestaje da se usavršava.

Idejni je tvorac projekta “Čarobno selo”, svojevrsne učionice pod otvorenim nebom, kao i Festivala dječijeg stvaralaštva „Kreativna čarolija“. Autorka je nekoliko akreditovanih programa stručnog usavršavanja i više naučnih i stručnih radova. Završila je master studije na Učiteljskom fakultetu u Beogradu, gdje je sada doktorant.

Razlika između škola u BiH i Srbiji

Počela je kao učiteljica u Bosni i Hercegovini, poslije završenog Učiteljskog fakulteta u Tuzli, da bi 1992., kada su tamo počeli sukobi, izbjegla u Srbiju i tu našla novi posao. Najprije u predškolskom obrazovanju, a potom u osnovnoj školi. Prelazak nije bio lak. Kako zbog odlaska, tako i zbog razlika u uslovima rada.

“Teško sam se u početku privikla na činjenicu da u Srbiji postoje izdvojena odjeljenja koja broje jako malo učenika. Dodatni problem bio je sistem nepodjeljene škole, gdje sam istovremeno radila sa đacima četiri razreda, dakle različitog uzrasta. Zaprepastila me je i neopremljenost tih školskih zgrada.

U BiH je sedamdesetih godina prošlog vijeka bila akcija koja se zvala “Hiljadu škola”, tokom koje su izgrađene savremene školske zgrade, koje su bile dobro opremljene, a odjeljenja su bila puna brojna, po 30 i više učenika. U mioničkom kraju, bila su mala odjeljenja, ispod 10 učenika”, priča učiteljica, koju prati fama da đaci ne žure s njenih časova čim čuju školsko zvono.

Neopremljenost škole, ali i rutina učiteljskog posla natjerali su je da pokuša da promjeni situaciju u kojoj se našla.

“Svako od nas polazi od toga da sebi nešto olakša. Ponavljati svake godine jedno isto gradivo, pritom pisati na tabli činjenice i zahtjevati od učenika prepisivanje u sveske i suhoparnu reprodukciju, je rutina koja čovjeka obeshrabri i natjera ga da se zapita: Hoću li ja stvarno do penzije ovako raditi? I onda shvatiš da moraš da se mijenjaš, da radiš na tome da ti svaka generacija bude drugačija, da sa jedne strane svi ponesu funkcionalna znanja, ali da ih sa druge stiču uvijek na različite načine. Zato se ja trudim rudim da svoje metode prilagođavam njihovim potrebama, a ne da ih ukalupljujem i da sa svakim djetetom radim na isti način”.

Od čipsa do dnevnika zdrave hrane

Za početak, riješila je da prostor u kojem je držala nastavu pretvori u “Učionicu iz snova”.

“Shvatila sam da ne mogu da čekam da mi država opremi školu i obezbjedi nastavna sredstva, već da je to moguće učiniti angažovanjem lokalne zajednice, privatnih firmi, roditelja… Željela sam da napravim podsticajno okruženje za nastavu i uspjela sam. Kad smo krenuli sa tim projektom “Učionice iz snova”, mnoga djeca su u školi imala ljepši ambijent, nego u svojim domovima. Sada se to promijenilo, malo se bolje živi”, objašnjava.

Učionica je bila samo početak. Smetalo joj je i što se učenici nezdravo hrane, pa je riješila i to da promjeni.

“Pošto moji đaci decenijama nemaju školsku kuhinju, mnogo me je rastužilo, kad sam uočila da neka djeca danima donose čips i druge grickalice za užinu. U početku sam apelovala na njih i roditelje da to ne rade, ali to nije urodilo plodom. Onda sam shvatila da se kroz neku obaveznu aktivnost možda može nešto promjeniti i tako je zaživio Dnevnik zdrave užine u kojem moji đaci svako jutro upisuju namirnice koje su tog dana pojeli za užinu. Na kraju nedjelje slijedi izvještvanje i analiza unijetih vitamina, protein, ugljenih hidrata. Primijetila sam da to ima efekta jer su se roditelji malo više angažovali oko odabira namirnica za đačku užinu. Sama činjenica da znaju da učiteljica svako jutro obraća pažnju na užinu njihove djece, dovoljan je motiv”, objašnjava svoju metodologiju.

“Postavila sam i uslov da barem tri dana mora biti takozvana “zdrava ishrana”. Kažem takozvana, jer ne insistiramo na organskoj hrani ili onoj koju kupujemo u prodavnicama zdrave hrane, već na namirnicama koje imamo u domaćinstvima, poput barenog jajeta, sira, kajmaka, mlijeka, domaćih proizvoda napravljenog od mesa od životinja gajenih u njihovim domaćinstvima. Djeca na selu čeznu za ishranom koja se primjenjuje u gradu, takozvanom brzom hranom, jer je to za njih privlačno i zato se oni pomalo stide svih onih namirnica koje imaju kod svojih kuća. Upravo zato je i potrebno sa djecom pričati o nezdravim namirnicima, o aditivima koje sadrže pojedini proizvodi, ali i o tome koliko je zdrav hljeb koji im baka umjesi. Tako se kod mojih učenika stvorio neki takmičarski duh i oni imaju potrebu da se svakodnevno pohvale domaćim uštipcima ili voćem iz njihovog voćnjaka.”

Željana prati interesovanja svojih đaka i reaguje. Tako je kroz jedno pitanje o zastavama otkrila da njene đake, koji baš i nemaju puno mogućnosti da putuju, zanimaju druge zemlje i kulture.

“Za učenje je najbolji kontrolisani haos”

“Osmislili smo našu mapu svijeta, okačili je na zid, našili džepove, u njih stavili različite informacije, od jezika, naroda, naziva država, preko biljaka i životinja, do karakterističnih arhitektosnkih rješenja. Na mapu lijepimo razne stikere i učimo. Kad sam se vratila iz Dubaija obilježili smo i taj grad na mapi, a potom diskutovali o nazivu države u kojoj se on nalazi. Potom smo istraživali koje su to karakteristične životinje i biljke tog podneblja, a onda gledali fotografije ljudi koje sam ja tamo slikala, različito obučene, pa pričali o tome”.

Činjenica da njeni učenici nemaju ni fiskulturnu salu njoj je bila podstrek da nađe alternative za izvođenje tih, ali i drugih časova. Tako je nastala ideja o ambijentalnoj učionici na otvorenom.

“Učionica je sve oko nas. Realizujem nastavu i na livadi, u voćnjaku, pored rijeke, u šumi. Sve se to može iskoristiti, samo je ljude često teško pokrenuti da izađu iz učionice”.

Na pitanje da li je to možda zato što djeci napolju mnogo toga može da odvuče pažnju, odnosno da li su djeca mirnija u učionici, odgovara: “Moji učenici nisu mirni, ni u učionici, ni izvan nje, jer učiteljica ne podržava mirnu djecu. (smeh) Tamo gdje su djeca mirna u učionici, tu se ćuti iz straha. A tamo gdje postoji kontrolisani haos, tu se stiču funkcionalna znanja. Učitelj je koordinator, a oni su aktivni i misle o onome što rade. Kada im podjelim istraživačke zadatke, oni su ubjeđeni da se igramo. I to je dobro. Učiti, a ne biti toga svjestan, je najsigurniji način usvajanja funkcionalnih znanja”.

Čarobno selo

Iz učionice pod otvorenim nebom kasnije se izrodio projekat “Čarobno selo”, po kojem je postala prepoznatljiva i van Mionice.

“Dugo sam, na svim stručnim skupovima na kojima sam imala priliku da učestvujem, propagirala ideju etno-eko škole pod otvorenim nebom. To je gotovo deceniju bilo samo na nivou ideje. Onda se desio konkurs Unicef-a u okviru velikog konkursa MDGF-a na koji je apliciralo Udruženje Kreativa u kojem sam angažovana. I tako je krenulo. Međutim, umjesto etno-eko škole koja nije mogla da se realizuje u školskom dvorištu, zbog nerješenih imovinsko-pravnih odnosa, napravili smo “Čarobno selo” na seoskom imanju”, objašnjava samo jedan od problema koji nastaju kada se kreativnost sudari sa okoštalim sistemom.

“Čarobno selo” je, kaže, ambijentalna učionica pod otvorenim nebom, gdje se koristi prostor cijelog seoskog imanja za integrisanje nastavnih sadržaja. Tu postoji mnogo neobičnih nastavnih sredstava, poput baštica, meteorološke stanice, sunčanog sata, solarne sušare, teleskop. Čarobno selo je dostupno, kako učenicima mioničkog kraja, tako i cijele Srbije, ali i zemalja regiona.

“Mada smo na pragu reformisanja postojećeg modela, nadamo se da će “Čarobno selo” još dugo biti podsticajna sredina za učenje”, dodaje.

Tako je “Čarobno selo” pored obrazovne, završilo i na turističkoj mapi regiona. U rad na projektu, uključeni su i studenti Učiteljskog fakulteta, ali i mlade žene sa sela, koje nemaju izvor prihoda. “One su obučene kao vile čarobnice, koje znaju neke vještine koje mogu biti zanimljive i edukativne za djecu – od toga kako se muze krava, pravi kajmak, mjesi pogača, loži vatra na otvorenom i slične stvari koje mogu biti zanimljive djeci iz grada”.

Problem je, međutim, što može da funkcioniše samo po lijepom vremenu, negdje od aprila do oktobra, novembra, jer nema objekata zatvorenog tipa. A čini se ni zainteresovanih da pomognu da se to promjeni.

Nerazumijevanje države

“Pokušali smo nešto preko Ministarstva prosvjete, nije uspjelo, nismo dobili čak ni pomoć od naše opštine Mionica. Ali optimista sam, verujem da će se nešto promijeniti”, kaže sa neskrivenim optimizmom, navodeći da su se na takmičenju u Dubaiju mnogi interesovali za projekat “Čarobnog sela”, pa će se, vjeruje, možda iz tog interesovanja roditi i neka saradnja.

Kratki film kojim se predstavila na takmičenju “Global teacher prize”, počinje prizorima iz bivše Jugoslavije i rečenicom da je život u toj zemlji tada bio opušten, a učitelji poštovani u to vrijeme. Ponekad se čini da je to vrijeme davno prošlo i za djecu i za učitelje.

“Djeca sve manje žive u opuštenom okruženju, ako imamo u vidu taj brzi tempo života i tehnologiju koja nam je to donijela. Mi smo sad dostupni 24 sata, a roditeljsko nezadovoljstvo poslom i svakodnevna borba za egzistenciju prenosi se i na djecu, pa ni ona više ne mogu biti tako opuštena, kao nekad. Možda je to i normalno. Učitelj je u ono vrijeme bio jako poštovan. Kad sam počela da radim 1989. bila sam toliko ponosna i svakodnevno sam osjećala poštovanje zbog poziva kojim se bavim. Danas više nije tako. Skoro da izbjegavamo da u nekom društvu kažemo čime se bavimo, jer smo sada loše plaćeni, gledaju nas kroz loše, pojedinačne primjere negativnih dešavanja u školama i na osnovu toga izvode zaključke. Možda je u malim mjestima malo bolje, ali u velikim gradovima sve je manje poštovanja”.

Na pitanje da li je nešto fasciniralo od onog što je vidjela kod konkurencije na takmičenju, gdje su bili učitelji iz 37 zemalja svijeta, odgovara da jeste, ali u manoj mjeri, jer je imala velika očekivanja.

“Ostao mi je utisak da mi na ovim prostorima, čini mi se, imamo veći kreativni potencijal. Možda i zato što nemamo novca, pa moramo da improvizujemo. Oni iz većih i razvijenijih zemalja, s druge strane, imaju sreću, ili je to stvar sistema, da njihove lokalne zajednice i države umiju da prepoznaju njihov trud i da podrže realizaciju novih ideja”, zaključuje “kreativna učiteljica”, što je još jedan od nadimaka koji je zaradila tokom karijere. Ne bez razloga. (Al Jazeera)

 

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

   
Ključne riječi: , , ,