Veliki Izbjeglički val koji je posljednjih dana zahvatio Makedoniju, gdje na južnoj granici bude i oko četiri hiljade ljudi, doprinio je da prihvatni centar za izbjeglice bude prepun. U njemu je oko dvije hiljade ljudi.
Svi umorni od teškog puta, iznemogli, ali istrajni u svojoj namjeri da se domognu zemlje u kojoj će pronaći mir i pokušati da, kako kažu, okrenu novu stranicu života, u kojoj neće imati mjesta za rat, nasilje i stradanja.
Vođeni ovakvim željama, na put iz Damaska krenula su dva prijatelja Omer i Usame. Oni se znaju još sa studija. Upozali su se i ostali prijatelji. Njih nije razdvojio ni teški rat koji se već godinama vodi u njihovoj zemlji, već naprotiv, inspirisao ih da se još više udruže i učine sve kako bi im bilo bolje. U razgovoru za Anadolu Agency (AA), ispričali su svoju priču o teškom putu ka ostvarenju svog cilja- svjetliju budućnost.
“Najprije smo avionom otišli u Bejrut i krenuli prema Turskoj. Nakon toga iz Turske smo putovali malim čamcima do jednog grčkog ostrva. Bilo je opasno. Nastavili smo brodom do Atine, pa vozom na granici. Neko je putovao autobusom i taksijem. Granicu smo prošli izjutra i sada smo u kampu. Moja destinacija je Njemačka gdje ću nastaviti studije elektrokomunikacijsko inžinjerstvo, bio sam četvrta godina“
- U čamcima duplo više ljudi od propisanog -
Ovim riječima svoju priču započinje sirijac Omer, dok je pored njega Usame njegov prijatelj iz studentskih dana. On njihovu priču nastavlja objašnjavajući poteškoće u putu, ali i otkrivajući svoje namjere o nastavku životnog puta.
“Napustio sam Siriju prije tri nedjelje. Imao sam mnogo opcija. Moj je brat prijethodne godine otišao u Švedsku, a ja sam odabrao Njemačku jer mogu da nastavim sa svojim studijama. Svakako da je putovanje bilo teško, nije nešto novo, to se već zna da je za sve nas najteže bilo putovanje čamcem“, kaže Usame.
Navodi da “normalno samo 35 osoba mogu putovati čamcem, ali oni koji organiziraju putovanje uzimali su 50-55 osoba u njih".
"Bila su tri čamca, a 200 ljudi. Ako se odlučiš putovati čamcem, nema vraćanja budući da do mjesta gdje smo počinjali putovanje čamcem, putovali smo šleperom, natovareni sa oko 200 ljudi i putujući četiri sata“, dodaje Usame.
Svjesni su da se za ovo putovanje trebaju spremiti fizički, psihički, ali i fansijski.
“Meni je potrebno oko tri hiljade dolara za putovanje. Čamac iz Turske do Grčke košta 1.200 dolara, taksi od Mađarske do Njemačke 500 eura. Ovo su najveći troškovi, ostalo trošimo na hranu, vodu i smještaj“, navodi Omer govoreći o finasijskim aspektima izbjegličkog putovanja.
No, Omer gaji nadu da će se njegova zemlja obnoviti nekada u budućnosti i da će znati kako će joj pomoći.
“Nadam se da će se naša zemlja obnoviti. Kada stiignemo na našu krajnu destinaciju potrudićemo se za najbolje. Možda, kada završimo sa studijima, radićemo u nekoj kompaniji i pokušati da našim ljudima pomognemo“ uvjerljivo govori Omer.
Njegov prijatelj Usame kazuje da je na put krenuo bez svoje porodice zajedno sa svojim drugom Omerom, objašnjavajući da nije u stanju da bude u redovnoj komunikaciji sa njima.
“Ne putujem sa porodicom i sa njima ne mogu mnogo komunicirati budući ne možemo svugdje naći wi-fi mrežu, a i telefoni nam ostaju bez baterija i nemamo ih gdje puniti“, kaže Usame.
Obojca su ostali u Siriji svo vrijeme, ali su izgubili nadu da se bilo šta može promjeniti nabolje. Zato su, navode "hrabro pošli na svoj put".
“Ostao sam četiri godine u Siriji. Nema nade. Mislili smo da će završiti. Dok su drugi na početku rata napustali vojsku mi smo ostali tamo“ ,izjavljuje Omer.
“Ne želim da se vratim u svoju državu. Ostao sam sa strpljenjem četiri godine nadajući se da će svaka naredna biti bolja da bi na kraju izgubili nadu. Odlučili smo da putujemo da nastavimo sa životom i nađemo mir. Moja porodica nije željela napustiti zemlju, ne žele otići nigdje i žele tamo umrijeti“, nadopunjuje ga njegov prijatelj Usame govoreći o svojoj porodici i njihovoj želji da i po cijenu života ne napuste rodnu grudu.
- Prodaju sve da bi krenuli na put -
Navodi da "znaju da se mnogi pitaju odakle im novac, smart telefoni, laptopovi i ostale stvari". Navode da im je sve to neophodno za život, ali posebno u ovako teškim okolnostima. Omer kaže da je spreman za put, da zna kuda idu i da neće ostavi svoga prijatelja bez obzira o čemu se radilo.
“Mi se ovim putem krećemo gledajući kuda ide većina ljudi ili u konsultaciji sa našim prijateljima koji su ranije putovali. Ne trošimo previše novca za komuniciranje, svugdje možemo naći interneta i prije nego počnemo sa putovanjem. Uradili smo dobro istraživanje o tome“, kazuje sirijac Omer.
Objašnjava ekonomsku situaciju u Siriji.
“Ekonomska situacija u mojoj zemlji je veoma loša. Sirijska valuta pada svakoga dana. Ranije smo mogli zaraditi tri hiljade dolara za manje od godinu, a sada godinama trebamo raditi da bi tu istu sumu zaradili“, navodi Omer.
Omer i Usame govore kako ima ljudi koji su krenuli na ’sve ili ništa’.
“Ljudi prodaju sve što imaju da bi sakupili novac za putovanje. Neki prodaju sve što imaju i ako im ne ide dobro u putovanju, ostaju na putevima bez ičega“ , ističe Omer, potencirajući da izbjeglice ne misle na novac, već da žele živjeti u miru i pokušati da sagrade budućnost.
“Mi ne tražimo pare u zemlji gdje ćemo ići. Ne mislimo na novac. Kada završimo sa studijima moći ćemo raditi, da gradimo život u miru“, kazuje Omer.
Omer i Usame su čvrsto odlučili da ne odustanu od svoga puta i da učine sve kako bi uspjeli, da kako kažu, dočekaju sretnija jutra. Njihov je put mukotrpan, naporan i težak, ali ističu Omer i Musame, da ne postoji nešto s čime se može izmjeriti njihova odlučnost i želja za život u kojem ratni sukobi nisu svakodnevica. (Tuzlanski.ba)
