Kada se Dženan Selimbegović iz Sarajeva, sa prijateljima Nezirom, Zijadom, Senadom, Amirom, Admirom i Skenderom, u subotu 12. novembra kombijem zaputio ka Grčkoj na fudbalsku utakmicu, nije ni slutio da će na tom putovanju sresti dječaka iz Sirije kojem će ispuniti želju.
Putovanje u Grčku pred sam polazak otkazao je Selimbegovićem prijatelj Enver stoga je družina krenula s kartom više u Grčku u kojoj se 13. novembra igrala fudbalska utakmica BiH-Grčka.
Nakon pređenih više od hiljadu kilometara, karta je u Grčkoj završila u rukama 15-godišnjeg dječaka iz Sirije, Kays Mohamada koji je tada prvi put u životu, kao izbjeglica u Grčkoj, otišao na jednu fudbalsku utakmicu na velikom stadionu.
– Susret s Kaysom kao sudbina –
Prisjećajući se putovanja prema Grčkoj, Selimbegović za Anadolu Agency (AA) kaže kako je ekipa prijatelja bila željna avanture, budući da je to mnogima od njih bilo prvo putovanje tom dijelu Evrope.
“Vozili smo se, što bi rekli, ‘u jednom komadu’ i to preko Srbije i Makedonije u odlasku, a Albanijom i Crnom Gorom u povratku, bilo svega – loših cesta, skupih grčkih putarina, ali i dobrih puteva, naročito onih albanskih”, prisjetio se Selimbegović.
Nakon 22 sata vožnje grupa prijatelja stiže u Atinu, a potom kreće put stadiona Karaiskakis gdje su te večeri fudbaleri BiH odmjerili snage sa grčkim reprezentativcima.
Na željezničkoj stanici grupa upoznaje dječaka Kaysa, a karta bez svog vlasnika za utakmicu ubrzo postaje – njegova.
“Organizacija je bila prilično dobra i sa nama je stalno jedan gospodin, vjerovatno iz grčkog nogometnog saveza. Upravo on pred nas dovodi dječaka koji je nekako upao među nas na putu do svoje tetke, izbjeglice iz Sirije, koja živi dvije stanice prije stadiona i moli nas da ga povedemo sa sobom da se ne izgubi u gužvi. I tu počinje taj susret, koji je bio planiran od Onog koji sve planove pravi, jer kako drugačije objasniti činjenicu da dječak iz Sirije, sa tako malo radosti u životu u posljednjih nekoliko godina, završi u Atini pred sedmoricom Bosanaca koji sasvim slučajno imaju kartu viška za događaj o kojem sanja – da bude na velikom stadionu i gleda fudbalsku utakmicu. Dječak, onako iskreno kao što to samo dijete može biti, širi ruke u zagrljaj, a lice u osmijeh i ‘kupuje nas’ na prvu. U tom momentu Nezir se sjeti karte viška. Pitamo ga da li želi sa nama na utakmicu? E taj izraz lica se ne da opisati!“, prisjeća se Selimbegović.
Budući da je do utakmice ostalo još dva sata, Kays i sedmorica Bosanaca se odlučuju mlo bolje upoznati u jednom atinskom kafiću.
Kays pojašnjava kako je u Grčku, sa majkom i tetkom, stigao prije sedam mjeseci preko Sredozmenog mora iz ratom zahvaćenog Damaska u Siriji, te da sada boravi u prihvatnom centru.
“Rekao je da mu je mlađi brat u Njemačkoj sa amidžom, otac je ostao u Damasku, a on je u improviziranom kolektivnom smještajum u nekoj školi. Supurga njegove tetke, kod koje ide da se javi prije utakmice, je prije nekog vremena odveo ISIS i nemaju nikave informacije o njemu. Pomslio sam: Kao da je Bosna neke 1992. godine“, kaže Selimbegović.
Kays se malo prije utakmice odvaja od grupe kako bi tetki javio da ide na prvu utakmicu u životu.
“On kaže da živi blizu, dvije metro stanice i vraća se brzo. I onda mala drama: tu pred nama nekoliko grčkih huligana upada među naše navijače s psovkama. Grčka policija, pomalo tromo, ipak uspijeva smiriti situaciju, ali postaje napeto. Ima još nekih 15-20 minuta do Raisovog povratka. Odlučujemo ostati jer ga ne želimo razočarati. Kada smo već pomislili da mu je tetka zabranila dolazak, primjećujemo ga kako trči prema nama kroz gužvu na metro stanici. Dok prilazimo stadionu on kaže: “It’s my dream”… (Ovo je moj san) To se ne može opisani, a ni platiti”, kaže Selimbegović.
– Rays bio tužan zbog gola Grčke –
Dječak iz Sirije, govoreći za AA, ispričao je kako mu još uvijek djeluje nestvarno da je bio na fudbalskoj utakmici.
Iako se prvi put našao na tribinima na strani Bosanaca i Hercegovaca, i on je zajedno s njima bodrio bh. tim koji je držao rezultat u svoju korist sve do kraja utakmice kada su Grci izjednačili.
“Bilo mi je nevjerovatno lijepo, činilo mi se kao u snu i moram priznati da je i meni bilo žao kada je Grčka dala go. Bila mi je životna želja otići na utakmicu”, rekao je Kays koji je sa Selimbegovićem ostao u kontaktu preko Facebooka gdje se svakodnevno čuju.
Svoje poznanstvo sa izbjeglicom iz Sirije Selimbegović je podijelio na svom profilu i izazvao lavinu emotivnih komentara.
“Rastali smo se s Kaysom nakon utakmice. Bez obzira na sve nedaće, bio je nasmijan, uzima od života ono najbolje. Raduje se školi u koju bi trebao brzo krenuti, uči engleski i nada se dobrom. Eto, nešto lijepo mu se desilo tu noć. Mi smo imali tu privilegiju da budemo razlogom njegove sreće. Naša priča je isključivo u svrhu da inspirišemo i druge na dobro, na solidarnost. Mnogo nam se ljudi javilo da nam kaže da je priča upravo tako na njih djelovala. Ako je tako, naša namjera je postigla cilj”, zaključio je Selimbegović.
Kays, sa druge strane, iako poznaje tek osnove engleskog jezika, za AA kaže da ostaje još neko vrijeme u Grčkoj prije nego krene za Njemačku gdje se nada da će ponovo vidjeti neke članove porodice.
Govori da je iz Sirije morao pobjeći jer zemljom bjesni rat, dok ni u Grčkoj uslovi za život nisu najbolji.
“Mi smo pobjegli iz Damaska, ali inače, smo iz grada Deir al-Zour na istoku Sirije, oko 450 kilometara sjeveroistočno od Damaska. Prije nas, moj mlađi brat prvi je otišao za Njemačku. Ovdje je bolje, ali je teško, bankrotirali smo i imamo samo jedan obrok dnevno“, ispričao je Kays.
Dodaje kako vjeruje da će njemu, njegovoj majci i tetki, dobri ljudi pomoći da se što prije sastane sa svojim najmilijima, a jednog dana, kada rat u Siriji završi, vratiti se u svoju domovinu.
