Šta biste uradili da vam direktor kompanije u kojoj radite smanji plaću za 75%, a u isto vrijeme koristi pravilo po kojem vam ne dozvoljava da svoj pošteni rad zaradite negdje drugo u istoj struci? Za protagonistu ove priče odgovor je bio jednostavan. On je promijenio historiju fudbala zauvijek.

Prije nekoliko dana završen je rok za transfere u većini fudbalskih zemalja. Transferi u ljetnom prelaznom roku nekada znaju biti zanimljiviji od igranog fudbala. Gdje će završiti najbolji igrači? Kolika je njihova vrijednost? Koliko novca zarađuju, a koliko im se nudi? Ko je najtraženija “roba” na tržištu? Pitanja su to koja istinske navijače noću drže budnima.

Prelazni rok ovog ljeta oborio je nekoliko rekorda. Međutim, da li ste se ikada zapitali kako je i zašto najvažnija sporedna stvar na svijetu postala gotovo isključivo biznis i ko je arhitekta zaslužan za sve veće cijene igrača na tržištu?

Ako vas pitanje golica i želite saznati odgovor, dozvolite nam da vas vratimo u 1995. godinu kada je gotovo nepoznati Jean-Marc Bosman igrao fudbal u belgijskoj ligi, i to za RFC Liege. Bilo je to vrijeme u kom termini “slobodan transfer” ili “slobodan igrač” nisu postojali, jer klubovi nisu imali obavezu pustiti igrače nakon isteka njihovih ugovora. U to vrijeme igrač je mogao promijeniti klub samo ako drugi klub za igrača uplati traženi iznos za obeštećenje ili ako njegov dotadašnji klub odluči da igrač moze ići.

Bosmanov klub, RFC Liege nije dozvolio slobodan transfer u ekipu Dunkirka. Umjesto toga tražili su nekoliko puta veću cijenu nego sto je bila realna vrijednost igrača, te je transfer propao. U Liegeu su tada odlučili smanjiti Bosmanovu platu za 75%, suspendovali ga i odbili da ga prodaju.

Pošto bi to vjerovatno značilo kraj njegove karijere, Bosman se odlučio na očajnički potez: tužiti klub, fudbalski savez Belgije i UEFA-u, u tri različite tužbe i to zbog kršenja zakona Evropske Unije o slobodnom kretanju radnika.

Suđenje je završeno 15. decembra 1995. godine, a rezultat suđenja ultimativno je bilo tzv “Bosmanovo pravilo”, po kom igrači mogu slobodno napustiti klub nakon isteka ugovora.

Bila je to velika pobjeda, ne samo za Jean Marc Bosmana, vec za sve fudbalere na svijetu. Činilo se kako je fudbalski svijet postao bolje mjesto, i to zahvaljujući ne toliko talentovanom nogometašu, koji je za kratko vrijeme postao heroj koji je pobijedio sistem.

Kao rezultat “Bosmanovog pravila”, fudbaleri su u finansijskom i pregovaračkom smislu dobili mnogo veću moć. Nisu više bili zarobljeni u klubovima koji su do tada tražili nerealne sume novca kako bi se odrekli njihovih usluga.

Ali “Bosmanovo pravilo” imalo je za posljedicu, osim vrtoglavog rasta plata za fudbalere, jos dvije, ne tako pozitivne stvari: uspon fudbalskih menadžera i njihovog utjecaja, te dominaciju najbogatijih klubova širom svijeta. Popularan primjer je Sol Campbell i njegov tranfer u Arsenal. 2001. godine Campbell je potpisao za “Topnike” za Platu od 100 hiljada funti sedmično. Samo deceniju prije, niko na Otoku nije zarađivao ni deseti dio toga.

Upravo su najbogatiji klubovi, u potrazi za najvećim talentima, bili primorani od tada nuditi sve veći novac kako bi osigurali transfere igrača. A sa tolikim novcem došli su i menadžeri, koji su gotovo preko noći postali neizostavni dio priče svakog transfera.

Sam Bosman sigurno nije mogao ni zamisliti u šta ce se pretvoriti moderni fudbal i koje će se cifre spominjati za transfere najboljih igrača. Nije to mogla predvidjeti ni UEFA, koja se tek prije nekoliko godina sjetila uvesti Finansijski fair play u pokušaju suzbijanja prekomjernog trošenja novca i stvaranja sve većeg jaza između velikih i malih klubova. Budući da danas novac suvereno vlada najvažnijom sporednom stvari na svijetu, klubovi konstantno traze načine da u sivoj zoni pravila gubitak pretvore u dobitak kako ne bi trpjeli posljedice, ali na koji način to rade je priča za drugu priliku.

Da je sve to znao, Bosman bi vjerovatno trazio neku vrstu kompenzacije, budući da i prosječni fudbaleri igraju za milione eura godišnje, a on sam živi od socijalne pomoći, i pomoći FIFproa, svjetske asocijacije nogometaša. Nedavno je u intervjuu za britanski Guardian izjavio kako mu je drago što se u ime fudbalera izborio za prava svih nogometaša, ali da je razočaran što mu niko nije rekao ni hvala, da ne govorimo o bilo kojoj vrsti finansijske pomoći. Ipak je nove generacije fudbalera obogatio on.

Bosman je, sa stanovništva zakona i prava započeo revoluciju koja je osnažila individualce, u odnosu na klubove, ali je sa stanovništva sporta i natjecanja označio nešto sto mnogi zovu početkom kraja nogometne igre. (N1)